SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, August 31, 2006

Emira i njeno cvijece

Kao sto sam u predhodnom prilogu objavio (Zokina svadba), ostalo mi je jos mnogo slika koje zasluzuju da budu objavljene. Posto slike u vecini slucajeva objavljujem bez nekog reda i znacenja, danas sam se odlucio za sliku napravljenu ispred kuce domacina na kojoj mozete vidjeti sretnu mamu dan nakon sinovljeve svadbe. Ambijent prekrasan: cvjetni aranzman na lijevom uglu kuce, koja je inace u ovo vrijeme sva u cvijecu.

Nera i ja smo poznati hvalisavci kada je u pitanju uredjenje dvorista (pitajte nasu raju) ali u ovom slucaju moram priznati da me je ljepota i sklad cvjetnih aranzmana oko kuce Dzindica odusevio. Od prvog momenta se zapaza da domacini mnogo paznje posvecuju cvijecu. Na sve strane se mogu vidjeti razne vrste cvijece, pazljivo odabranog i njegovanog, u punom cvatu. Po tome se kuca Dzindica izdvaja od ostalih, koje, pored njegovanog travnjaka i nesto ukrasnog zbunja, nemaju nista drugo.

Kada sam stigao u Ameriku, divio sam se lijepo uredjenim naseljima i dvoristima i stalno ih poredio sa nasim naseljima u Banjaluci, gdje je bilo veoma tesko pronaci cijeli kvart s uredno njegovanom okolinom. Kasnije sam shvatio da je to dio americke rutine i da je vecina toga uradjena jos prilikom gradnje kuca i da se samo tako odrzava. Tek poneko dvoriste bi se posebno izdvajalo iz okoline i po pravilu su to bila dvorista ljudi koji provode vecinu vremena van kuce, uzivajuci u lijepom vremenu i ambijentu. Kod Dzindica je na prvi pogled ocigledno da netko posvecuje posebnu paznju cvijecu, jer cvijece, kao sto znamo, zahtijeva jako puno njege.

Namjera ovog prilog je da (pored toga sto sam zelio da ostalima predocim dio ljepote koja okruzuje kucu Dzindica), potaknem i ostale posjetioce bloga da posalju svoje priloge na ovu temu. Siguran sam da bi se naslo jos jako puno interesantnih detalja kod vecine kucevlasnika, ma gdje da se sada nalaze: Banjaluci, Hrvatskoj, Slovenije, Svedskoj, Norveskoj, Americi… Moze to biti neki detalj iz dvorista, vrta, stana, vikendice, nesto sto zasluzuje da se pokaze svojim prijateljima i poznanicima. Dakle raja, ne budite lijeni, saljite priloge, ocekujem ih!


Par dodatnih slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Wednesday, August 30, 2006

Zokina svadba

Prije par mjeseci smo ‘probili led’ s prvim vjencanjem na ovom blogu a evo danas se javljam ponovo. Prije cetiri dana (26. avgusta) sam prisustvovao jos jednom vjencanje, ovaj put u gradu Louisville-u, KY. Slavilo se u familiji Dzindic: Zoka (prije par mjeseci smo ga predstavili prilikom proslave njegove diplome) je sklopio brak sa svojom dugogosinjom djevojkom Elvirom.

Kuca familije Dzindic je bila mjesto mini okupljanja Banjalucana: stiglo se iz Washigton D.C. Virginia-e, Pennsyvlania-e, Missouri-a, pa cak i iz Svedske. Ponovo se vozilo sest, sedam ili deset sati, ali to je za nas vec postalo normalno. Drustvo starih Banjalucana se pocelo okupljati vec u petak ujutro, vecina gostiju je stigla u petak poslije podne, a neki od gostiju su stigli na sam dan vjenacanja.

U petak se drustvo polako zagrijavalo uz picu i mezu, a ostalo se do kasno poslije ponoci. Vec ovo poslijepodne je pokazalo pravi duh Banjalucana na privremenom radu u USA: bilo je smijeha na pretek, a glavnu ulogu zabavljaca je preuzeo (i sve do polaska kuci u nedelju, nije ispustao iz ruku) nas prijatelje i poznanik Drago Kopanja. Ako bude prilike, o tome cu napraviti poseban prilog, materijala imam na pretek.

U subotu ujutro se zagrijavanje za svecanost nastavilo, uz ucesce gostiju pristiglih iz obliznjeg St. Louis-a, koji su stigli negdje oko podneva.

Labels:

Kako je svadba organizirana u vec ranije predstavljenom restoranu “Kreso’s” u mjestu Barnstown-u, udaljenom oko 40-tak minuta voznje autoputom, ‘organizatori’ (Emira i Sasa) su obezbijedili hotelski smjestaj svim gostima, sto se pokazalo kao veoma pametan potez. Svi gosti su se ‘coporativno’odvezli do hotela uz plan da se iz hotela krene oko 6:30.

Tu su vec poceli ‘problemi’: bracni par Tufekcic je zbog svima nama nepoznatih razloga, kasnio oko 20-tak minuta. Vec kada se spremala potraga za njima (naime, nitko nije zapisao brojeve hotelskih soba pa nismo znali gdje su se smjestili), nasmijeseni i ocigledno zadovoljni Tufekcici su se pojavili na stepenicama hotelskog lobija. Zbog njihovog kasnjenja su propustili ‘zvanicno’ fotografiranje u lobiju hotela i nema ih na fotografiji.

Elem, nakon ovog prvog ‘incidenta’, ostatak veceri je prosao u najboljem redu. Pred restoran Kreso’s, u centru lijepog historijskog gradica punog raskosnih kuca, u ulici punoj drveca, stigli smo pred sam pocetak svecanosti: gosti su vec uveliko pristigli i osjecala se zivost u zraku.

Ceremonija vjencanja je obavljena u velikoj sali restorana koja je nekada sluzila kao kino dvorana, a odmah nakon toga je poceo ples. Muzika je bila na nivou: bilo je tu za svakog ponesto. Nasa raja (mislim na Emirine i Sasine goste) su ustajali na zvuke Crvene Jabuke, Indexa, Bijelog Dugmenta, Olivera, a bilo je bogami i ‘cirilice’. Kako je vece odmicala, atmosfera u sali je postajala usijanija, sto se moze vidjeti iz ove fotografije naseg domacina.

Sviralo se, pjevalo i plesalo do kasno u noc, sve dok su nas noge i grlo sluzile. Vise se ne sjecam kada smo zapravo odlucili da se vratimo u hotel ali znam da je to bilo davno nakon sto je prosla ponoc.

Ujutro, nakon dorucka i kave, smo se zaputili nazad do Dzindica, gdje se ponovo nastavilo sa slavljem. Kako smo svi morali na poslove narednog dana, drustvo se pocelo razilaziti oko podneva. Tufekcici i mi smo krenuli nazad za Pittsburgh oko 1:00 poslije podne i sretno stigli kuci nesto nakon 8:00 uvece. Zelio sam da prilog o svadbi primpremim isto vece ali je umor bio jaci od zelje. Zato ga objavljujem tek danas, uz manji broj dodatnih fotografija koje mozete vidjeti na ovoj stranici.

Neke od fotografija sam ostavio za neke nove priloge koji ce uskoro doci na red.

Tuesday, August 29, 2006

Muzika i sjecanje

Nas prijatelj Eko se javio ovim prilogom prije par dana i evo ga stize na red:

Na ovo javljanje me podstakao tekst mog dragog “netjaka” Amira koji pominje kolekciju ploca koja ga je inspirisala da se i sam pocne ozbiljnije baviti muzikom, a sada vidimo da u tom ima i uspjeha.


Iako se nikada nisam ozbiljno bavio muzikom, ona je, kao ostalom i svima iz moje generacije, bila uvijek prisutna i kao sto ram daje konacnu ljepotu slici, tako je i muzika uljepsavala mladost nase generacije. Mi smo imali srecu da budemo savremenici zlatne generacije “rock and roll“-a, od kojih se poneki kao ROLLING STONES-i jos valjaju binama cijeloga svijeta.

Sigurno se svi sjecate emisija kao sto je “Po vasem izboru”, radio Zagreba koja je isla u 12:10 ( i jos ide) i koja je je vrtjela hitove tog vremena. Ili nocnog slusanja piratske stanice “Luxemburg”. Uz tu muziku smo mi rasli i divno se druzili . Zbog toga sam veoma rano poceo sakupljati ploce iako tada jos nisam imao ni gramofona, pa sam uspio sakupiti prilicnu kolekciju ( Co je imao jos bolju) i sve se to vrtjelo na nasim zabavama.

Kasnije, kada smo oformili svoje familije i slavili djecije rodjendane, iste te ploce su se vrtjele tako da nije cudo da su i nasa djeca koja su rasla sa tom muzikom pocela i sama da udaraju u zice zlacane (bolje nego mi). Zato nije cudo da se na blogu pojavi nova generacija gitarista: Amir, Dzenan, Davor, Muris i jos jedan kojeg sada prijavljujem - Zlatko.

Kada su pocetkom 90. godina na vlast dosle “demokrate” da nas izvuku iz “mraka” u kome smo zivjeli, pa upalise svijetlo od kojeg mnogi nasi, kako ih ti Co zoves “stari prijatelji” oslijepise, pocela se slusati neka druga muzika koju ni ja ni vi nismo razumjeli mada je bila na nasem jeziku. Nedugo poslije toga dodjose i oslobodioci koji nas oslobodise zabluda, iluzija, kuca a mnoge i zivota, i otvorise nam put u Evropu i citav svijet.

E, u tu Evropu sam ja uprtio i dio mladosti i starog zivota. Ponio sam svog Kenwood-a, svoju staru Framus gitaru koju sam davnih 70. kupio od Keme-Buhe, moje i vase ploce i slike sa nasih druzenja. Toga me nisu mogli osloboditi. Sve te stvari imaju svoju pricu i svoj zivot i one me vezuju sa svima vama sa kojima sam se druzio i zivio a koji su rasuti sada po cijelom svijetu.

Napravio sam i nekoliko snimaka koje koje ce sigurno mnogi prepoznati. Na tu istu Framusovu gitaru koju spominjem je prvi put zasvirao i moj Amir i moj Zlatko pa mi je zato jos draza, i mada je sada kuca puna i gitara i moderne tehnike ja jos uvijek najradije zasviram na tu gitaru.
Ponekad pustim i stare ploce i uzivam u pucketanju poznate i drage muzike pa se vratim u mislima u vrijeme kada som zajedno uzivali u tim zvucima.

Dragi moji blogovci ili blogeri puno pozdrava i saljite priloge jer nam se gazda umorio. Ne dozvolite da se ova njegova divna deja ugasi. Neka i ovaj moj tekst bude prilog tome.

Pozdrav od Eke-Vikinga.

Jos nekoliko fotografija mozete naci na ovoj stranici.

Monday, August 28, 2006

Mala skolska priredba

Jos jedan Dubravkin prilog iz onih davnih, sretnih vremena:

Banjaluka, osnovna skola Mirko Visnjic 1960. ili 1961. godine, dramska sekcija, treci i cetvrti razred, skolska priredba (vjerovatno 29. Novembar, Dan Republike), recitovala se recitacija koja pocinje ovako: "sest buktinja plamte da pricaju svima, da u nasoj zemlji sest naroda ima"

To je govorio onaj djecak u sredini, a mi smo poslije imali po neku rijec za svaku republiku. Kako se vidi, svi smo bili jako ozbiljni i skoncentrisani na tekst.

Ucesnici s lijeva na desno: Sandra Kulijer, koja je poslije bila poznata pjevacica, snimala ploce u Zagrebu. Boro Drazic, nas poznati bubnjar i profesor u Elekro skoli. Minka Tabakovic, moja najbolja drugarica u to vrijeme. Poslije je odselila iz Dolca. Stanovali su u Uciteljskoj skoli, sretale smo se sve rjedje ali uvijek s velikim zadovoljstvom. Djecak u sredini sa spustenom carapom se nekako izgubio iz mog sjecanja, mislim da se zvao Ino. Moja malenkost. Toni Napoliteo je bio tada veoma poularan u nasoj dramskoj sekciji, sve su djevojcice bile zaljubljenje u njega, vjerovatno zato sto je njegova mama bila "prava" glumica u pozoristu, Lena Napoliteo. Oni su poslije odselili negdje na more. Slavica Cadjo, ona je poslije radiola kao arhiteketa u Banjaluci

Friday, August 25, 2006

Amerikanci u Novalji

Neki iz mladje generacije su veoma teski kad je u pitanju slanje bilo kakvog priloga za ovaj nas blog. Morao sam upotrijebiti sav svoj roditeljski autoritet da dobijem koju sliku s ovogodisnjeg puta banjaluckih Amerikanaca na odmor u stare krajeve, a za prigodan tekst cak ni to nije pomoglo.

Nino i Davor su ove godine zajednicki posjetili stare krajeve i proveli 20-tak dana u Hrvatskoj i Bosni. Pored posjete rodbini i pokojem prijatelju, glavni cilj je bila Novalja na otoku Pagu, gdje se zadnjih godina skuplja mlada raja iz svih krajeva Hrvatske a i sire. Detalje putovanja ne znam, a od mnostva fotografija sam izabrao ovu snimljenu negdje na Novaljskoj plazi.

Thursday, August 24, 2006

Titova pecina

Povod danasnjem prilogu je jedna posjeta jednom znacajnom mjestu iz Drugog svjetskog rata.

Marinkovici su prilikom povratka s ljetovanja, na Tamarino insistiranje, posjetili Titovu pecinu i evo poslali mi par fotografija.


Vecina nas iz 'cetrdeset i pedeset' i nekih se sjecamo neprijateljskih ofanziva, a i oni mladji su imali priliku da o tome uce u skolama, sve do ovog posljednjeg rata.

Filmovi Veljka Bulatovica posveceni ovim dogadjajima su bili prvorazredni kulturni dogadjaji i na njih se islo organizirano. Na hiljade statista je ucestvovalo u masovnim scenama a glavne uloge su ponekad igrala i najpoznatija imena svjetskog filma (Mario bi o tome mogao mnogo vise i bolje napisati nego ja, ali eto, mene zapade uloga pisca, iako mi pisanje nikad nije bila jaca strana). Ovi mladji se sigurno sjecaju takmicenja Titovim stazama revolucije, za koje su se morali pripremati.

Elem, da se vratim pecini. U toku ovog zadnjeg rata, pecina i okolina oko nje je gotovo potpuno unistena a rijetki su bili oni koji su je posjecivali. Cujem da se pristupilo njenoj obnovi i da je obnovljena 'pecina' nedavno ponovo otvorena za posjetioce, uz prisustvo par hiljada gostiju, vecinom sanjara, koji se jos uvijek nadaju da sve nije propalo i da ce se stara vremena nekako vratiti.


Neki se pak nadaju da bi staru slavu mogli iskoristiti u turisticke svrhe, jer u ova sadasnja vremena kada privreda ne radi (novoj vlasti je vaznije da je raja zavadjena, jer tako se lakse vlada, a niko ne pita od cega ce se zivjeti), svaka zarada je vise nego dobro dosla. Ako je i zbog toga, dobro je.

Na ovoj stranici mozete vidjeti jos par slika a u prilogu ispod sam prenio clanak objavljen u banjaluckim Nezavisnim Novinama, za one mladje, ako neko od njih pozeli da sazna nesto vise o dogadjajima vezanim za ovaj objekt.

Drvar na putu stare slave

Prošlo je gotovo 62 godine otkako je Adolf Hitler povjerio generalu Lotharu Rendulicu, komandantu 2. oklopne njemačke armije, desant na Drvar s ciljem likvidiranja Josipa Broza Tita, tadašnjeg vrhovnog komandanta Jugoslovenske armije. Bio je to pokušaj slamanja otpora jedne od najhrabrijih i za Nijemce najopasnijih oslobodilačkih vojski u Drugom svjetskom ratu.

LOV NA MARŠALA

Te 1944. godine, tadašnji Titov Drvar bio je centar oslobođene teritorije, a bio je i sjedište Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, AVNOJ-a, Nacionalnog komiteta, Vrhovnog štaba i savezničkih vojnih misija. Okolinu Drvara branili su 1. proleterski, 5. bosanski, 8. dalmatinski korpus i Oficirska škola Jugoslovenske vojske.

Uz Vrhovni štab nalazio se prateći bataljon od tri pješadijske čete, jedna protivavionska četa, eskadron konjice i tenkovski vod.

Rendulic je pripremio višestruki napad iz smjerova Sarajevo, Jajce, Banja Luka, Prijedor, Bihać i Knin. General je kao špicu napada odlučio da upotrijebi 500. SS lovački bataljon. To je bila eksperimentalna jedinica - jedina vazdušnodesantna SS trupa. Bataljon je brojao 900 ljudi, od kojih su većina bili kažnjenici.

Dok su se Drvar i okolina budili tog sudbonosnog dana, 25. maja 1944. godine, dana koji se kasnije obilježavao kao Dan mladosti, kao i Titov rođendan, iako je on službeno rođen 7. maja 1892. godine, ništa ne sluteći, na zagrebačkom i banjalučkom aerodromu počeli su urlati avioni s ukrcanim 500. SS bataljonom i lovačko-bombarderskom prethodnicom...

Desant na Drvar je počeo.

Malo poslije 6 sati ujutro Drvar su nadletjela dva izviđačka aviona. Samo nekoliko minuta kasnije započelo je bombardovanje. Oko sedam časova otvorili su se prvi padobrani i već za 15 minuta su bili na zemlji. Tek nakon što su zauzeli sve ciljeve, Nijemci su shvatili da su pogriješili Titovu lokaciju i počeli su napadati tamo gdje je pružan najveći otpor, Titovu pećinu. O epilogu tog napada manje-više sve znamo. Tita su odbranile 3. dalmatinska i 6. lička brigada, a nakon novog naleta padobranaca Tito je iskoristio trenutak i zajedno sa saradnicima pobjegao iz pećine i iz Drvara. To je ujedno bio i jedini neuspjeli desant u II svjetskom ratu.

Drvar je tog dana zasluženo dobio svoje mjesto na karti svijeta i na stranicama školskih udžbenika istorije pod imenom Titov Drvar.

ZABORAVLJENI SPOMENICI

Sve do proteklog rata Titova pećina je bila jedna od najposjećenijih turističkih destinacija u bivšoj Jugoslaviji.

Prošlo je 11. godina otkad su spomen-obilježje Titova pećina i Muzej "25. maj" devastirani. Na tom mjestu zjape prazni samo zidovi muzeja i zarđali rukohvati koji pokazuju put ka pećini. Nema više ni spomen-baraka koje su se nalazile ispred pećine, a u kojima je Tito boravio i živio. Umjesto njih samo zgarište.

Ipak, i danas, petnaest godina otkako je Titova ideologija ugušena u ratu, na putu prema Drvaru, kroz Petrovac i preko Oštrelja, ostali su tragovi poštovanja lika i djela nekadašnjeg vrhovnog komandanta. Tako na izlazu iz Petrovca u podnožju brda još stoji ime Tito koje je napravljeno od malih borova. Na Oštrelju, planini između Petrovca i Drvara, usamljen, ali i dalje na istom mjestu stoji legendarni voz "Proleterka", doduše u veoma lošem stanju. U Drvaru, koji je nekada bio Titov, glavna ulica još nosi maršalovo ime.

Čuvena pećina je zaboravljena i napuštena. Nestala je iz turističkih prospekata, udžbenika istorije i sjećanja.

Ova tužna slika spomen-obilježja ipak će se promijeniti do 25. maja, godišnjice desanta na Drvar, do kada će na lokalitetu Titove pećine biti izgrađene dvije autentične spomen-barake.

PROJEKAT OBNOVE

Udruženje "Drvarska drenjina" dalo je prijedlog za obnovu, a u iznosu od 30.000 KM finansiraće je USAID CCA. Projekat je, u skladu s mogućnostima, podržala i opština Drvar.
Anka Papak-Dodig, načelnik opštine Drvar, kaže je da je izgradnja baraka samo polazna osnova, te da je u planu i rekonstrukcija spomen-obilježja Titova pećina, koja će obuhvatiti i rekonstrukciju Muzeja "25. maj".

"Imamo namjeru da se obratimo, kako međunarodnim organizacijama tako i domaćim institucijama, kako bismo završili taj projekat. Taj kompleks je nekada bio okosnica turizma u Drvaru. Čak i danas znatiželjnici dolaze da posjećuju pećinu, ali kada vide u kakvom je stanju, okrenu se i odu", kaže Anka Papak-Dodig.

Zoran Pećanac, predsjednik Udruženja "Drvarska drenjina", kaže da se projektom želi iskazati lokalna prepoznatljivost - Titova pećina i drvarska drenjina, nadaleko poznata domaća rakija.
"Projektom nikako ne želimo da oživimo Titovu ideologiju. Ovim samo želimo da vratimo Drvar na staze stare slave. Posjetiocima ćemo prezentovati folklor, domaće rukotvorine i, naravno, drvarsku drenjinu. Iako će biti veoma teško, pokušaćemo da vratimo stvari koje su nekada bile u spomen-barakama i u muzeju", kaže Pećanac.

DOBRA STARA VREMENA

Razmišljanja građana Drvara su oprečna. I dok se jedni slažu da bi bilo korisno rekonstruisati čitav taj prostor, drugi su opet skeptični po tom pitanju i vjeruju da se novac može usmjeriti u druge svrhe. Pri našoj posjeti, na klupi podno Titove pećine zatekli smo djeda Petra i čika Cahu, koji su uživali u prijatnom proljetnom danu i ćaskali o "nekim starim dobrim vremenima".
"Moj je otac poginuo ovdje braneći Tita. Kako da ne budem ponosan na ovo mjesto? Nikada mi nećemo imati takvog čovjeka koji je razmišljao svojom glavom i pružio narodu dobar život. Vidite ove danas, to k'o da nema svoju glavu i vode narod u propast", kazuje starina Petar, dodajući da svaki penzionerski dan provodi kod Titove pećine uživajući u prirodi.

Njegov prijatelj Caha smatra da je dobro što više nema socijalizma, ali misli da spomen-obilježje treba obnoviti.

"Evo gledajte šta se dešava. Ovdje je nekada bilo dosta preduzeća koja su dobro radila. Danas je to devastirano i kada dođu stranci koji bi uložili da se proizvodnja pokrene, naši ljudi se bune i kažu kako tada treba raditi i subotom do pet-šest sati. Pa ljudi moji, kada je bio socijalizam, niko ništa nije radio, zato nam se i desilo to što nam se desilo. Ipak, pećina je spomenik tog vremena i treba je obnoviti samo zbog turizma. Evo, prije dvadesetak dana je došao pun autobus Slovenaca iz Kopra da vidi pećinu. Evo šta su imali vidjeti", kaže Caha pokazujući na oronule ostatke pećine i Muzeja "25. maj".

Tokom turističke sezone, prije rata, Titovu pećinu je pohodilo oko 150.000 posjetilaca. Danas ovdje tek poneko navrati, ali ako je suditi po nastojanju implementatora projekta, po kojem bi nadležna ministarstva u nastavni plan i program u sklopu školskih ekskurzija uvela i Titovu pećinu, Drvaru se smiješi svijetla turistička budućnost...

Wednesday, August 23, 2006

Rijeka

Dubravkim prilog, uz koji je moj komentar suvisan:

Uvijek volim iskoristiti priliku da pricam o velikoj ljubavi mog djetinjstva. To je rijeka Vrbas, koja je bila blizu kuce u kojoj smo stanovali.


Rijeka se pruzala sredinom grada, darujuci okolo svjezinu bistre, hladne vode. Ona je bila mjesto gdje su se djeca okupljala, igrala i zabavljala.

U vrijeme mog djetinjstva, kad nije bilo televizora, kompjutera, automobila, rijeka je bila dio zivota, za svako dijete, koje je zivjelo u blizini..


Ta rijeka, brza i ljeti i zimi, odupirala se hladnoci i nikad se nije zaledila. Nabujala i zuta u proljece, spustajuci se niz planinu, donosila je sa sobom komade polomljenog drveca i blato u grad. Zelena boja je dominirala u ljetne dane. Zelena boja vode i rastinje oko rijeke. Tada su sva djeca iz komsiluka bila na obali.

Preko ljete smo imali specijalnu skolu. Starija i malo "iskusnija" djeca su ucila mladje da plivaju i pecaju. To je bio poseban nacin pecanja, na koji se moja mama zgrazala. Uzimali smo komad razbijenog stakla, stavljali ga na povrsinu vode suprotno vodenom toku, da bolje vidimo ribe. Ribe smo nabadali viljuskom. To su bile ribe, koje su jele smece na dnu, pesevi.


I tako iz dana u dan, provodeci vrijeme uz rijeku, djeca su bila okupirana nekim novim otkricem.


Na slici: Prezo i Dubravka s komsijama na Vrbasu u neka davna vremena.

Jedne godine, moja porodica se preselila u drugi dio grada. Moje tumaranje po obali sa djecom iz komsiluka, bilo je prekinuto. Svaki put kad bi slucajno ili namjerno naisla pokraj rijeke, bila sam neizmjerno sretna. Kao kad se sretne stari, dobri prijatelj.

Prije dvanaest godina, u toku zadnjeg “civilnog rata”, napustila sam grad. Bila sam razocarana, uplasena i obeshrabrena. Iz grada , kojeg sam tako jako voljela, ponijela sam samo malo licnih stvari i jedan veliki san.

Ja jos uvijek sanjam da cu nekad zivjeti u kuci, pokraj vode..

Isto tako svaki put, kad se prisjetim Vrbasa, ja sam u stanju da cujem zubor vode i da osjetim njenu svjezinu. Onaj isti osjecaj neizmjerne srece I zadovoljstva se pojavi, i postane tako stvaran kao da sam sad tamo.

Dubravka

Na slici: Dubravkini mama i tata zajednickim snagama 'voze' dajak.

Tuesday, August 22, 2006

Ekin rodjendan

Amir mi se javi prilicno kasno, ali evo, uspjeh da njegov prilog pripremim i objavim prije polaska na posao, jer to zasluzuje. Posto Amir spominje plavu krv, evo ja promijenih boju slova, da sve bude u pravom tonu:

Na danasnji dan 22. 8. je rodjen moj dajidja Ekrem zvani Eko.

Bosanac-gentleman, gospodin-patriota. Kralj djungle, Lav u horoskopu, a bogami i u srcu. Vjerovatno radi toga je on uvjek meni nekako kraljevski izgledao. Krunu mu nikad nisu stavili na glavu, radi birokratije, sistema ili zbog zavisiti? neznam!!!.. a evo sad, on krune nosa po djepovima zbog sudbine....Pa mi je tek sad jasno sto ta plava krv zavrsi u ovoj Norveskoj monarhiji, medju svim ovim plemicima....Nemoze se od sudbine pobjeci, da si "Tito"!!!

Zahvaljujuci njemu ja sam usao u svijet muzike, uzeo gitaru u ruke, i dobio dobru i kvalitetnu osnovu da znam cijeniti istu. Najdraze mi je bilo kad dodjem kod daje, da se igram sa njegovim plocama, i pregledam omote raznih albuma. Od Pink Floyda, Azre pa sve do Himze Polovine...Pa onda kad nadjem nesto stavim to na njegov stereo, tada meni najbolji na svijetu i stisnem ono play. Da vidite te moje dragosti. Isto kao djete na tuti. A kad smo kod tute. Prvu sam dobio od njega i to iz Beograda.. Tako da i tu pohvale idu, jer radi njega kuca osta suha i nezapisana. Sto ce reci da je vrlo obziran, a i to je takodje osobina jedne plemenite osobe...

Mi smo se danas culi telefonom, ali evo iskoristi cu ovaj kumov blog da to bude formalno.

Dajidja zelim da ti sve najbolje bude duplo bolje. Puno srece i veliko, Sretan rodjendan . "Love" te plaho.

Monday, August 21, 2006

Marinkovici na Zirju

Sezona je godisnjih odmora pri kraju, sredjuju se ustisci, pregledaju se slike, polako se ulazi u svakodnevnu kolotecinu. Poneko se sjeti da mi posalje pokoju sliku, nadam se da ce ih biti jos.

Ovaj put su na redu fotografije sa Zirja koje sam nedavno dobio od Srdje. Marinkovici gotovo redovito provode dio odmora na ovom otoku daleko od buke vecih turistickih gradova. Srdji se ovaj put opostenio pa evo pravog turistickog izvjestaja sa Zirja:


Zirje je najveci i najudaljeniji otok u sibenskom arhipelagu. Povrsina mu je oko 15km2 a razdaljina od oko 11NM od Sibenika se prelazi prugom ( klasicni brodic) za 1,5 sat ili hidrobusom za 45 minuta. Od prije dve godine postoji i trajektna linija koja ide samo jednom nedeljno.

Putovanje brodom pravi je dozivljaj posto se citavim putem prolazi izmedju prekrasnih malih otocica koji se kao perle nizu jedan za drugim. Od vecih i naseljenih su Zlarin i Kaprije.

Konfiguraciju tla na otoku Zirju cine brojne male i velike uvale koje su prava nauticka carstva. Najpoznatije su Mala i Vela Stupica, Tratinska, Koromsna i Muna koja je i trajektna luka.

Unutar otoka smjesteno je selo u kome zivi stotinjak stanovnika, koji neodoljivo podsjecaju na natursike iz Felinijevih filmova o napustenim selima na Siciliji.

Sva turisticka ponuda, ako se o njoj uopste moze govoriti je po nautickim uvalama gdje se u vikendicama i kucama mogu iznajmiti apartmani.

Na nasu radost nama je Zirje otkrio moj paso Mladen prije 25 godina i ta ljubav prema otoku jos uvijek traje.

Od vremena kad se Zirje opisivalo kao goli kamen bez struje i vode do koga se putuje 2 sata brodom, proslo je mnogo. Iako je zadrzao mnoge cari otoka sa poljima divljeg ruzmarina i kadulje, civilizacija je ucinila svoje. Ceste su asfaltirane, telefonske govornice na svakom koraku a imamo cak i kafic u koji se mora potegnuti preko brda jer je u drugoj uvali.

Kise su dosta rijetke i kad padnu prava su radost za malo seljana koji jos uvijek od makije otkidaju nesto vinograda i maslina.

More je kristalno cisto a plaze je stvorila sama priroda, uredjenih ljudskom rukom gotovo da nema.

Otok nema vodotoka pa je kisnica, koja se skupljala u cisternama do nedavno bila jedina pitka voda. Sad brod-cisterna iz Sibenika dovozi pitku vodu koja se crijevima i pumpama sipa u cisterne na kubike po zelji. Od prosle godine obnovljena je velika seoska cisterna koja se nalazi na vrhu brda a od nje se po uvalama provlace cijevi tako da ce ubuduce brod puniti samo veliku cisternu a mjestani ce se preko hidranta crijevima vezati i puniti svoje rezervoare.

Zirje jos zovu " vrata Kornata" jer je posljednji naseljeni otok prema Kornatima koji se za vedra dana, narocito poslije rijetke kise, ukazuju gotovo nestvarni u svojoj ljepoti.

Ribe ima u izobilju a vadjenje prstaca je zabranjeno kao svugdje iako ih ima u izobilju i na par metara od obale.

Jasnina sestra Naca i zet Mladen na jednom placu su napravili kucu a na drugom placu od Vesne i Veska mi smo dovukli nasu prikolicu (samo me ne pitaj kako ) tako da ljeta uglavnom provodimo zajedno. Tako je bilo i ove godine: Jaca i ja smo proveli dve sedmice sami a posto smo se mimoisli sa Zoricima onda smo ponovo isli 8 dana na popravni zajedno sa Vekom i njenom djecom ( Tamarom i Nenadom)


Vise slika mozete naci na ovoj stranici.

Sunday, August 20, 2006

Bakir u svom elementu

Evo jos jedne slike iz St. Louis-a, ovaj put jos jedno novo lice: Esad Ceric-Zaja, Bakir Halimic i doktor Esad Zisko. Zaju i Esu ste vec upoznali, Bakir nam je danasnja tema.

Familija Halimic je vjerojatno jedna od prvih bosanskih, a gotovo sam siguran, prva banjalucka familija koja je stigla u Pittsburgh, grad celika, kako ga ovdje zovu. Istina, danas celika gotovo da i nema, ali se nadimak zadrzao.

Halimicu su ovdje vec pravi starosjedioci: medju prvima su se skucili (kucu su kupili vrlo brzo nakon njihovog dolaska u Ameriku) i od tada se, kao i vecina naseg zivlja, nikuda ne micu. Djeca su pozvrsavala skole, zaposlila se, ali o tome drugom prilikom.

Bakir je bio jedan od inicijatora piknika Banjalucana iz Pittsburgh-a i okoline koji su se jedno vrijeme vrlo cesto organizirali. Susreta u zadnjih par godina nema ali se nadam da ce se neko od mnogobrojnih Banjalucana odluciti da ih ponovo pokrene. Bakir u svakom slucaju ima svu 'aparaturu' za jagnje na raznju spremnu.

Friday, August 18, 2006

Jadranka

Nakon odmora, Natasa se javila ovim prilogom:

Dragi blogeri!

Zavrsio je godisnji odmor! Ponovo na radnom mjestu!

Nevjerojatno, u mojim godinama i s vrlo dugim radnim stazom, radujem se dolasku na posao i susretu s radnim kolegama/icama i poslovima.Lijepo je, sto se Emira vise ukljucila i tako pomogala Cou odrzavati kontinuitet svakodnevnih priloga na blogu.Zao mi je sto ne uspjevamo animirati Karmen, ali i Maria, da se osim odlicnih komentara javi i pokojim duzim prilogom iz Banjaluke.

U petak sam imala priliku vidjeti se s Kopanja Jadrankom, nasom radnom kolegicom iz Mikroelektronike. U druzenju uz caj - nezamislivo za prvu polovicu kolovoza, kisa je pljustala cijeli dan, a temp iznosila 18C - prikljucile su nam se Slavica i Jasenka, moja prijateljica i partnerica na putovanjima, inace supruga Jadrankinog brata. Sto je svijet malen?

Lijepo je bilo podsjecati se starih vremena, svih dragih osoba i interesantnih dogadjaja, koje je Slavica izvanredno znala docarati. Uostalom, dobro znate njen smisao za humor i mozete zamisliti kako je veselo bilo to druzenje. Planiramo se vidjeti jos jedanput prije Jadrankinog povratka kuci, nadam se da ce mo imati vise srece s vremenom.

Jadranka vec vise od 10 godina zivi i radi u Washington D.C. Kao i svi nasi, odlicno se uklopila u americko drustvo, ocito je da joj je dobro, jer se nije niti malo fizicki promijenila, a vec je dvije godine baka, a ni optimizam ju nije napustio. Kao dokaz saljem ove dvije fotografije. (nazalost nisu narocito uspjele, ocito moram vise vjezbati fotografiranje pod umjetnom rasvjetom.)

Da li ima nostalgije u njenom srcu, to samo ona zna."Nostalgicar" - tekst koji nam je poslala Emira veoma je dobar, upravo zato sto je iskren, cini mi se da svi mi slicno, ako ne i isto razmisljamo i osjecamo.

Pretpostavljam da ce se Jadranka nakon povratka javiti prilogom, s vise informacija o sebi, svojim preokupacijama i sadasnjem okruzenju.

Pozdrav, Natasa

Lijepo je bilo podsjecati se starih vremena, svih dragih osoba i interesantnih dogadjaja, koje je Slavica izvanredno znala docarati. Uostalom, dobro znate njen smisao za humor i mozete zamisliti kako je veselo bilo to druzenje. Planiramo se vidjeti jos jedanput prije Jadrankinog povratka kuci, nadam se da ce mo imati vise srece s vremenom.

Jadranka vec vise od 10 godina zivi i radi u Washington D.C. Kao i svi nasi, odlicno se uklopila u americko drustvo, ocito je da joj je dobro, jer se nije niti malo fizicki promijenila, a vec je dvije godine baka, a ni optimizam ju nije napustio. Kao dokaz saljem ove dvije fotografije. (nazalost nisu narocito uspjele, ocito moram vise vjezbati fotografiranje pod umjetnom rasvjetom.)

Da li ima nostalgije u njenom srcu, to samo ona zna."Nostalgicar" - tekst koji nam je poslala Emira veoma je dobar, upravo zato sto je iskren, cini mi se da svi mi slicno, ako ne i isto razmisljamo i osjecamo.

Pretpostavljam da ce se Jadranka nakon povratka javiti prilogom, s vise informacija o sebi, svojim preokupacijama i sadasnjem okruzenju.

Pozdrav, Natasa

Thursday, August 17, 2006

Prvoborci - neki drugi klinci

Djeciji rodjendan jedne od prijeratnih godina. Torta. Drugari. Radost. Smijeh. Muzika. Pjesma. Bezbriznost. Sretna vremena. Da li netko moze prepoznati tko je tko na ovoj slici?

Ulica Dositejeva, pardon, Djede Kecmanovica. Zgrada Cajaveca, ‘kadrovska’, 'inteligencija' skoncentrirana na malo prostoru!

Bila su to vremena bez frke i stresa. Posebno su djeca bila sretna a nije im ni trebalo puno. Iako nije bilo igralista u blizini, betonirani parkin prostor, cak koji nije bio vodoravan, bio je dovoljan da se zakuva na ‘male’. Dvoriste je bilo uvijek puno, graja i vriska na sve strane. Niko se nije bunio, nije bilo ozbiljnih prepirki niti problema.

Rodjendani su se slavili zajedno. Ekipa je bila ista, danas u jednom stanu, sutra u drugom, i tako redom. U skolu se takodjer islo zajedno, pjesice, uz razgovor i zadirkivanje.

Dodjose neka cudna vremena, situacija se promijeni. Igre postadose drugacije, manje djecije, vise igre odraslih. Neki od drugara zavoljese neke nove idole. Pjesme postadose drugacije.

Sjecam se dana kada u svojoj kuhinji, okrenutoj dvoristu-parkingu, zacusmo neke nove pjesme, pjesme koje unesose zebnju i nespokojstvo. Da stvar bude jos gora, prepoznadosmo poznat djeciji glas. Nera otvori prozor, kad dole, ispred garaze, Bojan, Davorov kolega. Nera se iznenadi i upita ga: “Bojane, jel’ ti to pjevas”? “Da”, odgovori Bojan. "Otkud ti ta pjesma?", upita Nera. "Imam kasetu kod kuce", odgovori Bojan. “Pa znas li ti, kakve su to pjesme”? nastavi Nera. “Znam, pa sta”? odgovori Bojan.

Bilo je to porazno saznanje: djeca nasih dojucerasnjih poznanika i prijatelja su, znaci, vec odavno bila pripremana za ova nova vremena. Cak i ona, za koje to nismo mogli ni predpostavljati.

Kasnije se pokazalo ko je ko. Kako se situacija pogorsavala, stvari su polako isplivavale na povrsinu. Tate i mame su pocele pokazivati prava lica. Dojucerasnji komunisti postadose najveci vjernici. Sjetih se jedne zimske veceri (jos dok je bilo struje) kada na TV ugledah Bojanovu mamu, Smiljku, u prvim redovima u pravoslavnoj crkvi u gradu. Slavilo se Badnje vece i moja komsinica i kolegica iz razreda iz osnovne skole, kcer partijaca, koja u crkvu nikada u zivotu nije privirila (bar sam tako mislio), s subarom na glavi, guta svaku rijec. Nisam znao da li da se smijem ili placem. Bilo mi je to tako nestvarno da u tom momentu nisam znao kako da reagiram.

Naredni mjeseci su nosila nova neprijatna iznenadjenja i nevolje. Trabalo bi stotine priloga i blogova da se sve zapise. Drugari su se sve rjedje vidjali, igre je bilo sve manje, radosti takodjer. Bezbriznost je zamijenjena strahom.

Danas je Davor u Americi, zivi svoj zivot uz neke nove prijatelje, ovaj put ne iz svog dvorista vec iz svih krajeva svijeta. Bojan je vjerojatno daleko dogurao jer ga je mati od malih nogu ucila kako se treba odnositi prema pravim prijateljima. Za njega su vazne neke druge vrijednosti, one koje je dobio u svojoj familiji, koja je znala da ga u pravom momentu usmjeri u 'pravom' smjeru.

Iako mi je namjera bila da kazem nesto o onim vremenima i osobama koje su duhovno pale na najnize grane, kada bolje razmislim, vjerojatno Bojanu i Smilji ovim svojim napisom cinim uslugu. Mozda ce jednog dana Bojanu ovo moje pisanje dobro doci kada dodje vrijeme da se pribave dokazi ucestvovanja u ovom zadnjem ‘narodno-oslobodilaskom’ ratu. Na um mi padose (prvo)borci iz drugog svjetskog rata, koji su se godinama iznenada pojavljivali sa zahtjevima za prvoboracke penzije, iako ih je dosta jedva bilo rodjeno kada je rat krenuo (a da ne govorimo na kojoj su strani ratovali). Nas Bojan ce biti jedan od tih koji su jos od najranijeg djetinjstva dali svoj doprinos za narodnu stvar.


O Bojanu i Smilji nemam svjezih informacija ali sam siguran da vise ne zive u istom stanu. Isto tako sam siguran da je Smilja sada na nekoj vaznoj, odgovornoj funkciji, koju je zasluzila svojim 'teskim radom' u vremenima kada je to trebalo. (Rad u ilegali se posebno vrednuje). 'Nek im u dusi vlada mir', trebat ce im, 'kad dodju bogu na istinu'.

Wednesday, August 16, 2006

Sanda

Emira je u zadnje vrijeme prilicno aktivna, sto je za svaku pohvalu. Ovaj put je to prilog o jednoj Sarajki koja je dosla na studije u Banjaluku i tu stekla dosta prijatelja. Evo Emirinog teksta:

Povremeno dobijem e-mail sa interesantnim vijestima o svojoj bivsoj cimerki i dobroj drugarici Sadiji (Sandi) Kasmo.

Vjerujem da ce se mnogo posjetilaca bloga sjetiti nase kolegice sa faxa. Neke davne 68 godine uvjeti upisa godine na svim nasim fakultetima su bili vrlo rigorozni. Studentima je negdje je bila bauk matematika, negdje fizika, negdje elektronika, a tek poslije....Elem, Sanda je dosla u Banjaluku da izbjegne problem s fizikom na ETF u Sarajevu. Brzo smo se sprijateljile a i ostala 'raja' su je vrlo brzo prihvatila.

Sanda je uvijek je mnogo i rado putovala, govorila tecno tri strana jezika. Iako se bavila i strukom, Sanda je uvijek bila pomalo i umjetnik pa sada pokusava da ostvari neke od svojih ideja. Nedavno mi je poslala fotografije sa otvaranja izlozbe na kojoj su bili izlozeni i njeni radovi.

Emira mi je uz tekst poslala i jedan veoma interesantan clanak u kojem Sanda prica o svom zivotu. Iz clanka je vidljivo da je Sanda prozivjela dosta toga, bavila se raznim poslovima, cak je glumila u par filmova. Zadnjih godina zivi i radi u Parizu kao komercijalni direktor firme koja drzi lanac hotela. Sin i kcerka, koji su zavrsili fakultete u Parizu (sin zavrsio umjetnost u Parizu a magistrirao u Amsterdamu, kcerka zavrsila francusku knjizevnost i filozifiju, te politicke nauke na Sorboni), trenutno zive u Berlinu. Mnogo je toga ispricano u clanku ali kako ga je Emira poslala kao image (JPG-file) od nekih 250KB, nije pogodan za objavljivanje.

Tuesday, August 15, 2006

Malta

Alma je obecala da ce se javiti kada se vrati s odmora na Malti i evo njenog kratkog 'izvijesca'. Ova nasa djeca stigose u sve krajeve svijeta, kao da se radi o Vrbanji ili Karanovcu:

Na Malti nam je bilo super. Sve smo obisli sto smo htjeli da vidimo a i vise od toga.

Imali smo srecu da upoznamo jedan 'nas' bracni par sto tamo zive. Ona je Slovenka (Nusa), a on Bosanac (Almir). Bilo nam je super sa njima. Vodali su nas svuda iako im to nije bilo lako jer su svaki dan radili. Cak su nekoliko puta uzeli dan, dva slobodno da bi bili sa nam. Edin i ja smo se odusevili kako su nas fino primili a nisu nas ni znali. Zahvaljujuci njima bilo nam je jako lijepo.

Jedino sto nam se na Malti nije svidjelo je kafa. Nigdje nismo mogli popiti dobru kafu, ali zato je vino super!

Iako nam je bilo jako lijepo, drago nam je sto smo se vratili kuci. Cetrnaest dana je bilo dovoljno. Saljem ti neke slike i ne vjerujem da treba puno komentara.

Pozdrav od Edina i Alme.

Vise slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Monday, August 14, 2006

Šeranica kuca

U svom posljednjem javljanju, Šera mi je spomenuo kako je njegova rodna kuca, poznata kuca Šeranica u Gornjem Šeheru, potpuno zapustena i da svakim danom sve vise propada.

Sjecam se kuce Šeranica, koja je bila zasticena zakonom kao historijski spomenik kulture. Kao i vecina drugih spomenika kulture, i ona je dozivjela istu sudbinu: potpuno je devastirana, poskidano je sve sto se poskidati moze i sada polako ali sigurno propada. U stvari, cudim se da jos uvijek postoji, jer su mnoge druge historijske vrijednosti u gradu dozivjele istu ili goru sudbinu tokom ovog zadnjeg rata, kada je vecina onoga sto ne pripada izabranom narodu poruseno.

Pretrazujuci Interenet naidjoh na stranicu "Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika" na kojoj je kuca Šeranica na listi spomenika koji se moraju obnoviti, sacuvati i zastiti od propadanja. Ne znam koliko znacenje i tezinu ima odluka ove Komisije (vjerojatno malu ili nikakvu), ali je lijepo cuti da u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini postoji bar jedno tijelo koje nije zatrovano nacionalizmom i koje vodi racuna o kulturnoj bastini svih naroda koji su zivjeli i jos uvijek zive na tim prostorima. Ne vjerujem da se u ovim danima nacionalnog ludila, kada se medjunacionalne tenzije ponovo podizu na najvisu razinu (radi licnih interesa ratnih profitera i vladajuce 'elite'), moze nesto uraditi na ovom i drugim slicnim projektima. Budale i dalje vladaju ali razumna osoba mora zivjeti u nadi dok zivi.

Sliku za ovaj prilog, na kojoj se moze vidjeti samo mali detalj sve ljepote Šeranica kuce, pronasao sam u jednom turistickom prospektu Banjaluke iz sezdesetih godina.

Vise informacija i nekoliko fotografija sadasnjeg stanja kuce Seranica mozete naci na ovoj stranici.

Saturday, August 12, 2006

Šera

Jucer sam se ponovo nasao u situaciji da ovaj nas blog koristim da objavim vijest da je opet netko od nasih prijatelja otisao s ovog svijeta prije nego sto se to moglo ocekivati. Ovaj put je to moj dobri kolega jos iz srednjoskolskih dana, Muhamed Šeranic, za vecinu poznatiji kao Šera.

Jos negdje pocetkom proljeca od Srdje sam dobio vijest da Šera ima zdravstvenih problema: prezivio je infarkt a da toga nije bio ni svjestan. Srdjo mi je poslao i email tako da sam sa Šerom uspio uspostaviti kontak nakon mnogo godina.

Iz Šerinog javljanja sam mogao zakljuciti da mu je zdravlje naruseno ali nisam mogao ni pomisliti da ce se nesto ovako desiti. Pisao mi je kako je uz teske napore uspio prezivjeti ove gadne godine: iako je bio tesko bolestan, nastavio je raditi jer mu je supruga Sabina izgubila posao. Sabina je radila u Rudi Cajavecu, RO Profesionalna Elektronika i dok su mnogi kao ona ostali bez posla i jedva sastavljali kraj s krajem, nekolicina bivsih 'kolega' se obogatila (nadam se da cu biti u prilici da nesto o tome napisem).

Pisao mi je Šera i o sinovima, problemima sa zaposlenjem, opustosenoj porodicnoj kuci, ali i o operaciji vena koja ga je ocekivala. Kako iz Srdjinog email-a vidim, upravo je ova operacija bila kobna, iako je obavljena na jednoj od najboljih medicinskih ustanova: VMA u Beogradu.

Šere se sjecam kao jedne veoma stalozene osobe, koja je bila omiljena medju svima. U nasem razredu u Tehnickoj skoli imali smo raznoraznih individua, razlicitih temperamenata i pristupa zivotu. Bilo je onih koji su po prirodi bili zabavljaci, bilo je hvalisavaca, prgavih, grebatora, umjetnika, povucenih, prefriganih, cak i 'glumaca' o kojima sam prije govorio. Šera je bio uvijek stalozen, miran po prirodi a u isto vrijeme uvijek spreman za zezu. Takvog cu ga se uvijek sjecati a takav je i na ovoj fotografiji, snimljenoj za vrijeme proslave jedne od nasih godisnjica mature.

Jos jednom koristim priliku da izrazim moje duboko saucesce njegovoj supruzi Sabini, njihovim sinovima i ostaloj familiji Šeranic.

Labels:

Friday, August 11, 2006

Tuzna vijest

Vratih se u ured s pauze za rucak i evo zatece me veoma tuzno vijet. Jasna i Srdjo mi javljaju da je u Beogradu umro nas dragi kolega Muhamed Šeranic - Šera.

Zurim se da ovaj prilog odmah objavim jer znam da mnogi sa ovom tuznom vijescu nisu upoznati. Sabini i djeci saljem iskreno saucesce.

Javit cu se malo duze kada se vratim s posla.

Labels:

Karmen

Evo jos jednog dokaza da za ovaj blog ima toliko materijala da bi se prilozi mogli objavljivati svaki dan u nedogled. Emira se ponovo potrudila da nam napise nesto o jos jednoj nama svima znanoj osobi (i familiji) koju nismo vidjeli vec godinama:

Danas je na redu prica o Karmen Skakic, nasoj dragoj kolegici iz Mikroelektronike i Medicinske Elektronike.

Da li je neko od vas koji citate ovaj blog ikad popio kafu koju je skuhala Karmen? Oni koji jesu, znaju da je to najbolja kafa na svijetu.

Svi smo mi mogli sa vise ili manje uspjeha da napravimo kafu ali nikad kao Karmen. Niko nije znao da je 'ispece' kao ona. Price su se pricale o tome, cak i oni kojima je kafa bila zadnja i najnevaznija sitnica u zivotu, pridruzivali su se nama ostalima kad se pila Karmenkina kafa. I sad mirise....

Nadam se da cu imati priliku jos koji put popiti njenu kafu pa makar morala ici i u Australiju, gdje danas zive Skakici, Ostoja i Karmen sa kcerkom i sinom.

PS
U nedostatku bolje slike, saljem ove koje su napravljene s kompjuter kamerom. Nadam se da se Karmen nece ljutiti.

Thursday, August 10, 2006

Jos jedna tuzna vijest

Upravo kada sam zavrsavao prilog za danas, stize tuzna vijest iz Kanade: Dubravka nam je javila da je umro Cazim Kusmic, otac Zlajin, jos sredinom jula. Zao mi je sto o ovom tuznom dogadjaju nismo znali nista a vec je proslo gotovo mjesec dana.

Zlaji, ovako preko Interneta, upucujem moje iskreno saucesce, jer mi to jedino u ovoj situaciji preostaje. Sa Zlajom se nisam vidio godinama a cini mi se da je nas zadnji susret upravo bio vezan za Cazimovo preseljenje. Sreli smo se na Predgradju u onim ratnim godinama, kada je Zlaja isao da obidje stancic u koji se njegov tata morao preseliti. I on i ja smo se tada borili da nekako prezivimo ta gadna vremena i nismo ni sanjali da cemo obojica zavrsiti preko velike bare. 

Evo i kratkog teksta koji mi je Dubravka poslala, uz nekoliko uz nekoliko dodatnih slika koje mozete vidjeti ispod: 

Nas je zauvijek napustio Zlajin tata, Cazim Kusmic. 

Iznenada preminuo 17 jula 2006, u 81 godini zivota. 

Mislim da su ga mnogi posjetioci bloga poznavali, posebno oni iz zgrade u ulici Djede Kecmanovica. 

Dido Cazim je volio Vrbas, vozio camac, bicikl i lokomotive. Biciklom do posla i nazad, a posao mu je bio voznja lokomotive. Imao je veliko srce, puno ljubavi za svu djecu, koja su ga okruzivala. Generacije su se smjenjivale a on je stalno popravljao igracke, gledao s njima “Branka kockicu”, “Opstanak” i mnogobrojne crtice. 

U toku ovog zadnjeg rata, preturio je preko glave mnoge nasilne selidbe, svoju, i svojih prijatelja i familije. Bio je nezamjenljiv, univerzalan majstor sa svim mogucim alatima.. Par godina poslije rata vratio se u svoj stan. 

Njegova unuka Sonja je bila u Banjaluci s muzem i sinom cijeli mjesec juni. Dido je zadnji mjesec njegovog zivota proveo s njima, uzivajuci u drustvu svog praunuka. 

Napustio je ovaj svijet tiho i mirno, kako je i zivio.

Dida Ćazim i praunuk

Ista "ekipa" jos jednom

Igra s praunukom

Unuka Sonja i dida Ćazim

Zet, praunuk, unuka i dida Ćazim na Šehitlucima



Labels:

Wednesday, August 09, 2006

Bog je jedan, ja sam bog

S vremena na vrijeme, Amir se javi prilogom, pa tako i sada. Dosta je toga napisano a ja cu svoj komentar ostaviti za kasnije. Evo priloga, podijeljenog u dva dijela:

Evo ja sam odlucio da po starom obicaju napisem nesto na moju glavnu temu: Muzika.

Vidim da hocete da me uvucete u te politicke diskusije, a to vam kod mene ne pije vode. Ja licno mislim da jedan covjek moze sve sto hoce i da je sve moguce. Jedan je Tito, Hendrix, Tesla, Pele - moj tata itd. Da su oni cekali na masu da se skupi i slozi ne bi ih bilo na karti, niti bih ja mogao sad ovdje da vam pametujem. Pa posto ja od tih politicara ne ocekujem nista, ne zelim da o istim i komentarisem. Zna se sve sto treba da se zna.

Dovoljno je samo svoje srce saslusati i doci ce se do istine. O ratu o zlocinima, o ljubavi i zivotu. Sta drugo da vam kazem nego da vas volim sve: Od srpskog vucjaka, preko hrvatskog mostara, do muslimanskog afganistana i talibana i uz sve te vase nazive i titule. Drzite se svojih granica i margina, tako nam se putevi nece i ne mogu sresti na ovoj mojoj, nasoj i vasoj planeti. A ja se necu setati tom alejom u kojoj, na drvecu "supci" (izvinite, ja lanu) rastu a grane im se ne podrezuju...

Ne znam koliko ima koristi od price, vaznija su nasa djela. Bitno je da smo sad fokusirani na bolje, a mozda ove stare ratne gluposti koje se vrte, nisu vise vrijedne spomena. Covjek je kazu jedina zivotinja koja je u stanju da prozivljava jednu situaciju vise puta, i da zbog iste pati.

Tako da cu sad da se malo hvalim i da ovoj mojoj muzickoj raji ponudim sta se vec moze ponuditi.

Situacija je ova: studio smo sredili, a uz to i par novih projekata. Jedan od tih bi trebao da bude sa jednim nasim mladim raperom, zvanim Amon Ra (http://www.amonra.net). Koji inace zivi i boravi u Malmö-u. Momak je prava raja tj prva liga! Gledacemo da sad u skoroj buducnosti sa njim uradimo kakvu live svirku i cd.

Mi i dalje picimo onaj nas koncept, jedna festa mjesecno za raju, od koje se pokrivaju troskovi. Bice i suradnje sa polovinom norveskog zenskog benda "Fake" s kojim mi djelimo prostorije. A po svemu sudeci nasa osnova koja je Saso, Boris i ja ide u etno jazz vode i to punom parom. Ustvari mi vec jesmo tamo. Odkako smo uselili u prostorije a to je vec nekih tri hefte. Igrom slucaja i odmora, nas tri smo ostali da se druzimo i sviramo. I posto se sve desava kroz jaming to je dovelo do tog nekog naseg etno jazza u neparnim ritmovima, navukli smo se na 8-mine. Velika prednost je to sto imamo bugara u bendu pa nas hrani tim bugarsko-balkanskim ritmovima. A da, cekamo i saksofonistu. Sad nam treba jos kakav pc. Da se imamo na cemu snimati ali to je zasad najmanji problem. Bitno je da se djeluje.

Evo i slika od tog naseg novog radnog ili bolje receno dusevnog mjesta. Ovo je prvi dan useljenja. Eto mi idemo dalje, a uz nas i vi svi nasi dobri ljudi. Prvi album cemo nazvati: Price sa blooga, cika Co-a. Kuma moga.

Mahanje za raju

Sunday, August 06, 2006

Osam mjeseci - mi u Minneapolis-u

Prilog od naseg kolege Cadje:

Cika Coe,

Prvo da te pozdravim i kazem, Coe, samo bez razocarenja. Ja nemam dovoljno jakih i krupnih rijeci da pohvalim ovaj tvoj projekat onako kako bih ja to zelio. Zato cu jednostavno, svaka ti cast. Sa druge strane vec duze vremena sam se pitao, dokle ce Co izdrzati. Jednostavno, to je tako i to je stvarnost. Ti si u pravu ako si malo povrijedjen, a i mi raja smo u pravu jer smo navikli da ce biti nekako i da ce nako to odraditi, ma skupice se tih priloga nekako,...

Umjesto teoretisanja prelazim na prakticnu stvar. Saljem ti prilog iz Minneapolis-a gdje se skrasio moj radni kolega i dugogodisnji prijatelj, veteran from Cajavec, Vlado Kecmen sa svojom suprugom Zinaidom, sinom Fedjom i kcerkom Dunjom. U komsiluku su i Zinkini roditelji, Biba i Ferid Halilovic. Sve izgleda vise nego dobro, svi zdravi, seniori uzivaju penzionerske blagodati i povlastice, srednja generacija radi, Fedja frisko zavrsio Bio-medicinski inzenjering i radi (planira uciti dalje - dodirnuti zvijezde), te na kraju Dunja vrlo energicno ulazi u trecu godinu Hemijskog inzenjeringa.

U prilogu je fotografija sa Kecom i Cadjom ispred Kecine kuce.

Svako dobro,
Cadjo.

Saturday, August 05, 2006

Surdulica na Kastelu

‘Prelistavajuci’ Nezavisne novine od petka, naletih na clanak kojem nisam mogao odoliti a da ga ne objavim u cjelini. Iako je prilog od jednog naseg kolege vec bio spreman, zbog vaznosti dogadjaja morat ce pricekati do sutra. Evo originalnog teksta:

Majstori trube na Kastelu


Već na prve zvuke dobro poznatih kompozicija "Đurđevdan" i "Vidovdan" mnogobrojna publika preplavila je prostor ispred glavne bine banjolučkog Kastela i zaigrala uz limene ritmove poznatih trubačkih orkestara. Tako je uz pjesmu i igru u srijedu naveče započeo peti po redu festival "Zlatna truba ………", koji se sada već tradicionalno održava na banjolučkoj tvrđavi.

"Truba je odavno ušla u naše domove i srca naših građana i malo koji sretan događaj može da prođe bez nje. Zato publici želim da ova dva dana uživa u zvucima deset orkestara iz Srbije sa preko 100 učesnika", rekla je Liljana Radovanović, načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti u Administrativnoj službi grada, proglasivši "Zlatnu trubu ………" otvorenom.

Na početku smotre zajedničkim nastupom svih orkestara odata je počast pokojnom Danilu Lazoviću, poznatom srbijanskom glumcu, koji je kao organizator "Banjalučkih letnjih igara" prvi donio zvuke trube u Banju Luku.

Odmjeravanje trubačkog umijeća započelo je nastupom orkestra Siniše Stankovića iz Surdulice, osvajača "Zlatne trube …….." prve godine festivala, i orkestra Dejana Jevđića, najpopularnijeg trubača prošle godine. Melodije pjesama "Ja te pjesmom zovem", "Lane moje" i "Ludi letnji ples" ponijele su Banjolučane koji su neumorno igrali tik uz binu. Na zvuke "Kalašnjikova" došlo je do provale oduševljenja i skoro da nije bilo nikog ko nije zaigrao.

"Super, nemam riječi, oduševljena sam", govori euforično Ljubica Stanković, jedan od starijih posjetilaca ove manifestacije.

"Neobično, stvarno lijepo. Obično ovo vrijeme provodim kući, pa nisam očekivala ovako nešto", kaže Makedonka Vesna Temelkovska-Vuković, koja je s proslave Ilindana došla da čuje zvuke majstora trube.

Na štandovima pored tribina hektolitri piva ubrzano su nestajali pred naletom brojnih oznojenih momaka i djevojaka.

"Tri točena…, meni dva...", stapali su se glasovi sa zvucima trube, a o pauzi nije bilo ni govora, već se s pivom u rukama vraćalo na tribinu da bi se nastavilo s plesom i igrom.
Ni nakon tročasovnog muziciranja i zvaničnog fajronta fešta nije mogla stati, već se kao i svake godine preselila na obližnju livadu pod šator gdje su trubači nastavili da sviraju za one najupornije.

Takmičarsko veče "Zlatne trube …….", u kojem je deset orkestara učesnika zvanično odmjerilo snage, održano je sinoć, drugog dana festivala.


Organizatori Festivala trubačkih orkestara su "Media invent" iz Novog Sada i Kulturni centar Banski dvor iz Banje Luke.

Citam i ne mogu da vjerujem. Da li se ovo zaista dogadja u Banjaluci. Znam da se u novinama moze naci svega i svacega, vrlo cesto se namjerno plasiraju senzacije samo da bi se povecao tiraz, ali izgleda da je ovaj clanak istinit. Evo nasa raja tamo nam nista ne javlja, a trebala bi. Ja napravim prilog i od dogadjaja daleko manjeg znacenja za covjecanstvo a kako da propustim nesto ovakvo. Da sam znao da se ova kulturna manifestacija odrzava tih dana, svakako bih javio Davoru da obavezno navrati da se malo kulturno obrazuje. Ovako mi dijete posjeti rodni grad a ostade prikraceno za ovaj znacajni medijski dogadjaj. Ostat ce mu u sjecanju samo banjalucki cevapi a mogao je ugodno spojiti s korisnim.

Koliko me moje sjecanje sluzi (a polako ali sigurno slabi), jedini trubac u Banjaluci u moje vrijeme je bio Ekrem Nanic, Coro. Ja za druge cuo nisam a ako neko poznaje jos nekog, neka me ispravi. Jeste da je Ekrem bio popularan u svoje vrijeme ali ni blizu koliko su popularni ovi novi (trubaci), narocito oni iz Surdulice.


Evo toliko od mene za ovaj put: malo kasnim, al' bolje ikad nego nikad. Nadam se da cu za manifestaciju "Prve gusle....." biti na vrijeme obavijesten ili cemo mozda imati ekskluzivni izvjestaj s lica mjesta!

P.S. Kako ne bih odstupio od mog dobrog obicaja da svaki prilog prati fotografija, nadjoh ovu s jednog turistickog prospekta grada Banjaluke od prije 40 godina. Nadam se da mi nitko za ovo nece zamjeriti a osobama sa slike se unaprijed izvinjavam, ako se netko nadje uvrijedjen.

Friday, August 04, 2006

Baisa

Emira se zadnjih dana provrijednila i evo ne da da ovaj blog zamre. Iz njenog primjera je vidljivo da ima toliko toga sto na ovom blogu nije receno, a trebalo bi. Svako od nas ima kontakte s nekim o kome nemamo nikakvih vijesti svih ovih godina. Svi mi putujemo, obilazimo nove krajeve, srecemo rodbinu, poznanike i stare prijatelje, druzimo se i evociramo uspomene. Evo njenog priloga o bivsoj radnoj kolegici i prijateljici:

Kada sam prije tri godine bile u Svedskoj da posjetim mamu i sestru, Baisa me je jako obradovala i dosla da se vidimo. Vidjenje nakon 11 godina . A sta je sve stalo u tih 11 godina.


U mom zivotu: odlazak iz Banjaluke, Njemacka, USA, novi ljudi, odrasla djeca, unucad. U njenom: odlazak iz Banjaluke (Ekrem, Baisin muz, je tada bio tesko bolestan), Hrvatska , Ekremova smrt , Svedska.

Trebalo je pet sati voznje autom u jednom pravcu da bi se iz Norcepinga, grada gdje Baisa zivi, stiglo do Karlskrone, grada u kojem je moja familija. I svih 11 godina je trebalo ispricati u par sati koliko smo provele zajedno. Nemoguce. Nastavak razgovora slijedi jednog dana, a kada ne zna se. Previse nas je zivot udaljio, srecom samo geografski.

Za one koji je ne znaju, Baisa je radila u Rudi Cajavecu sav svoj radni vijek, najveci dio u TV (pogon 3) i u Mikroelektronici (pogon 1).

Na slici je sa sinom Adisom i unukom.

Thursday, August 03, 2006

Osam mjeseci poslije

Znao sam da ce ovoga doci prije ili kasnije, ali nisam znao kada. Od momenta kada sam zapoceo ovaj blog, uz obecanje da cu svakog dana objaviti bar jedan prilog, pitao sam se koliko dugo cu moci odrzati obecanje. U stvari, bio sam optimista, ideja mi se cinila zanimljiva, mislio sam da ce tokom vremena ostali priskociti i da ce blog sam po sebi rasti i mijenjati profil vec prema interesima posjetilaca. Razmisljao sam, toliko nas je rasuto po cijeloj zemaljskoj kugli, i ako svako od nas posalje bar jedan prilog, godisnje, imat ce se sta citati. U jednom trenutku se to tako i cinilio: u pocetku je stiglo dosta pohvala (cak je vecina bila odusevljena idejom), prilozi su poceli pristizati, ponekad bi se razvila ziva ‘diskusija’, cinilo se da je ideja zazivila i da ce je samo trebati odrzavati u zivotu.

Poceli su se javljati novi posjetioci bloga koji su na njega nabasali slucajno ili ih je neko obavijestio o njegovom postojanju, uspostavile su se neke pokidane veze, poceli su stizati veoma interesantni i originalni prilozi. Razmisljao sam o prosirenju bloga, kreiranju adresara (sa slikama i osnovnim podacima o osobi), stranici posvecenoj Banjaluci, ...

Moram priznati da je isto tako bilo trenutaka kada sam razmisljao da potupno odustanem od ovog projekta ali bi mi neki email ili prilog dao snage i podstreka da nastavim.

U zadnje vrijeme vidim da se interes smanjuje, stigne poneki prilog, komentara gotovo nema. Broj posjetilaca je, istina, konstantan, ili cak polagano raste ali nije to ono sto sam mislio. Pripremanje priloga trazi vise vremena i odricanja nego sto sam mislio, cak i kada se radi o samo jednoj fotografiiji. Pokusavao sam da budem aktuelan, htio sam da komentare objavim odmah nakon sto ih primim (sto zahtijeva vrlo cesto provjeravanje email-a), pa je razocarenje u nedostatku istih bilo tim vece. Ponekad je nedostajalo ideje o cemu pisati. Ponekad bih rijeci sipao k'o iz rukava, ali ponekad mi je trebalo poprilicno vremena da sastavim par recenica a da se ne ponavljam ili da ne postanem dosadan.

Pokusavao sam da blog ne bude jednostran, zelio sam da i drugi salju svoje priloge, da to ne bude samo moje licno vidjenje nekog dogadjaja, susreta, proslave. Neki od komentara koji su za mene licno veoma bitni i za koje sam bio siguran da ce naici na sirok odziv, nisu izazvali ama bas nikakve reakcije. Nikako mi nije jasno da na sve ono sto nam se dogodilo (i jos uvijek dogadja), nema gotovo nikakvih reakcija, diskusija, sukoba misljenja, cak ni onda kad je ocigledno da to pokusavam inicirati. Sjecam se da je samo jedan prilog izazvao burnu reakciju i to za dogadjaj koji nije direktan povod ovog moga bloga. Drago mi je da su ljudi reagirali na nesto sto treba osuditi, ali mi nije jasno da na ono sto se nama dogodilo gotovo nitko ne obraca paznju.

Nasa sudbina je izgleda vecini nas nesto sto je normalno, sto smo ocekivali da ce se desiti, sto svi prihvacamo tako kako je, sto nema nikakvih pokusaja da se nesto promijeni. Razumijem da nas ima koji ne zelimo da se eksponiramo, jer reci ono sto mislimo (a sto je istina) nije popularno.

Cak sam dobio dobronamjernu sugestiju od jednog dobrog prijatelja da nema potrebe ponavljati prozvakane teme, sto me je zaista iznenadilo. Ne mogu da vjerujem da je protjerivanje pola grada, rasturanje familija, hiljade unistenih zivota, umiranja na silu i prije vremena, pokidane veze, izgubljena mladost, ratno profiterstvo nasih bivsih ‘kolega’, nacionalizam bivsih ‘umrlih’ komunista, zatrovane mlade generacije, itd, nije nesto o cemu ne bismo trebali, bar na ovaj nacin porazgovarati. Izgleda da se svako okrenuo sebi i da je svako zaokupljen svojim problemima i nista drugo vise nije vazno.

Mozda su neki od mojih komentara bili razlozi sto su se neki stalni posjetioci prestali javljati. Ako je to razlog, nije mi krivo, jer ja sam u svakom svom prilogu iznosio istinu, samo istinu, i nista drugo osim istine, sto mi je namjera ciniti i ubuduce.

Nadao sam se da je nakon ovih 10-tak godina od kraja rata dug period i da ce nekadasnja raja biti zainteresirana da nastavi prijasnje kontakte, bar na ovaj, virtualni, nacin. Isto tako sam mislio da cu moci zainteresirati mladju generaciju da uspostave pokidane veze i da ce oni biti znacajan faktor na ovom blogu. Izgleda da sam se u oba slucaja prevario jer je vrlo malo onih koji su shvatili sta sam htio ovim blogom ostvariti, i njima se ovom prilikom posebno zahvaljujem (ne trebam ih pominjati, oni to sami znaju).

Evo, to su neki od razloga koji su me naveli da ovom mom malom projetku pristupim na jedan drugi nacin. Blog ce, u ovom sadasnjem obliku, nastaviti da zivi, ali od danas ne tako intenzivno. Priloga ce biti manje, onda kada za njih osjetim potrebu ili ako se neko javi s necim interesantnim za objavljivanje. Predpostavljam da ce vecina priloga biti vise licne prirode, manje interesantna za vecinu, jer cu koristiti svoju ‘arhivu’ i sjecanja koja nemaju i ne mogu imati onu sirinu i zanimljivost koju bi imali prilozi drugih. I dalje cu se sjecati lijepih i gadnih trenutaka, prijatelja i ‘prijatelja’ i pisati o njima ono sto mislim da se treba napisati. I pored toga ocekujem da ce poneko navratiti u ovaj virtualni kafic da proviri ko je tu i sta se desava. Znam da ce to biti mnogo rjedje nego do sada ali takva je stvarnost i tu se tesko sta moze promijeniti. Uostalom, u suvremenom svijetu samo uspjesni opstaju.

Gotovo tri stotine priloga u osam mjeseci i nije mala stvar i moram sam sebe pohvaliti na ustrajnosti.


Evo zavrsavam ovaj malo duzi komentar u pretoplo Pitsbursko vece uz pozdrav svim bivsim, sadasnjim i buducim posjetiocima bloga.

Uzivajte, nedajte se smetati i zivjeli!


Wednesday, August 02, 2006

Dobri stari obicaji

Prelistavajuci album naletih na ovu fotografiju koja me je inspirirala da napravim prilog o jednom od nasih dobrih starih obicaja: okretanju jagnjeta (ili praseta) na raznju. Pogled na ovaj Ekin smijesak govori vise nego stotine rijeci.

Iako je nasa raja razbacana na sve strane svijeta, stari obicaj se odrzao. Svakom zgodnom prilikom, kada se okupi dovoljan broj prijatelja, jagnje je tu: naravno, na raznju. Bilo da se radi o rodjendanu, vjenjcanju, proslavi godisnjice ili nekog drzavnog praznika, izleta raje s posla ili jednostavno okupljanja dovoljnog broja zainteresiranih, uvijek je jagnje na raznju jedna od opcija. U ovaj ritual je ukljuceno mnogo aktivnosti: od pripreme raznja, ‘nabijanja’ na razanj (to mogu raditi samo pravi strucnjaci), pripreme vatre, okretanje, diskusija gdje i kako razmjestiti zar ili da li je jagnje dovoljno peceno, kako ga skinuti s raznja, ko ce dobiti koji dio, uvijek je dovoljno tema za razgovor i diskusiju.


Naravno da hladno pivo, dobra domaca prepecenica, stock ili neko drugo prigodno pice, potpomazu ukupnoj atmosferi.

Ovaj nas dobar obicaj izaziva puno znatizelje u nasim novim domovinama. Komsije se ne mogu nacuditi zasto je potrebno potrositi toliko rada i energije kada se sve elegantnije rjesava kupovinom pecenja u za to specijaliziranoj radnji. Sjecam se kako nas je nas prvi komsija Geri gledao s nevjericom, kada smo jednog Bozica natakli prase na razanj i proveli pola dana okrecuci ga, na temperaturi daleko ispod nule. Morali smo mu objasnjavati kako je to nas stari obicaj i kako je to prilika da se familija i prijatelji okupe i provedu dan u druzenju i razgovoru. Da li je vrijeme hladno ili je vrucina, to ne igra znacajniju ulogu.

Nova vremena nose nove obicaje, sve manje je vremena za rahatluke i sjedeljke, slobodnog vremena nikad dovoljno, pa se bojim da ce ovaj nas obicaj polako pasti u zaborav. Vec sada se osjecaju promjene: sve su vise u upotrebi motori za okretanje a mladja generacija sve manje ima sansu da se nadje u drustvu gdje se nesto na raznju okrece. Izgleda da je to cijena koja se placa napretku koji se ne moze zaustaviti. Zato odlucih da na ovoj stranici zabiljezim nekoliko druzenja iz dalje i bliznje proslosti, onih koje sam uspio zabiljeziti, onako za sjecanje.

Tuesday, August 01, 2006

Nada iz Beograda

Emira me iznenadi prilogom o Nadi Gosovic, nasoj kolegici iz Rudi Cajaveca, koju licno nisam poznavao ali smo je svi znali kao osobu koja je svoj posao obavljala profesionalno, za razliku od nekih 'velikih strucnjaka' koji su po politickoj liniji drmali fabrikom. Evo Emirinog komentara:

Prije nesto vise od mjesec dana sam dobila pismo od Natase u kojem mi je pisala da je posjetila Nadu u Beogradu. Zahvaljujuci Natasinom javljanju imam i foto uz prilog.


Nada je dosla u Cajavec zahvaljujuci programu ‘Mikroelektronika’ ili kako se vec zvao. Bila je vrstan strucnjak i jos bolji covjek. Uvijek spremna da pomogne i uvijek u borbi sa cajaveckim ‘divovima’ koji nisu shvatali njen profesionalizam i kod kojih je cesto bilo ‘lako cemo’, a pogotovo je imala problema sa nasim cuvenim partijasima, dokazujuci im da je posao-posao, a partija-partija, tj. da to dvoje ne treba mijesati.


Vise se ne sjecam koje se godine vratila u Beograd ali je i dalje radila za Rudi Cajavecu.

Iako nije shvatala o cemu se zapravo u Bosni radi, dok god je bilo mogucnosti, zvala je telefonom, pitala kako smo, trazila nacine da pomogne. Prihvatala je nasu djecu i nas, sto smo odlazeci u svijet i bjezeci od nasilja i etnickog ciscenja koje je zavladalo u nasim krajevima, stizali u to vrijeme u Beograd razno raznim kanalima poznatim samo nama.

Nada je danas penzioner, zivi u Beogradu, pomaze i vodi racuna o djeci i unucadi svoje rano preminule sestre. I kao nekad i dalje se rado cuje i vidi sa svakim od nas, a znam da joj je i zelja da se jednom sastanemo, mi, bivse kolege iz 'Mikroelektronike'.