22. april

Danasnji prilog je posvecen gradu iz kojeg vecina blogerasa potice, zivi, ili je provela znacajan dio zivota, grad kojeg se svi sjecamo iz onih dobrih starih vremena, grad koji je najveci razlog da je ovaj blog nastao, a istovremeno i grad koji neki vole, neki su ravnodusni, a neki ga cak i mrze. Da se nije desilo ono sto se desilo, vjerojatno mi ni na kraj pameti ne bi bilo da trosim ovoliko vremena da pripremam priloge, pokusavam da motiviram raju da se javljaju, provociram ravnodusne...

Danas taj grad slavi praznik: dan oslobodjenja. Kada citam o tome ovdje s drugog kraja zemaljske kugle, osjecam se bijedno. Pitam se ko su ti koji sada slave ovaj datum iz proslosti koji je za nas nekad imao posebno znacenje. Jesu li to oni koji su se u ona gadna, ruzna vremena, odmah stali na 'svoju' stranu, jedva cekali da im neko pruzi priliku da pokazu svoja prava lica, masku komunista caskom skinuli i pokazali lice koje su godinama skrivali od nas naivnih, postali najveci vjernici preko noci a jos jucer se kleli u Tita i partiju... (Interesantno je da su najveci komunisti postali najveci nacionalisti, cudno zar ne, ili mozda nije!)

Za danasnji prilog sam odabrao dvije fotografije koje mozda imaju i neko simbolicno znacenje. Gospodska ulicama je svima nama ostala u sjecanju jos iz onih skolskih dana kada smo veceri i veceri provodili na korzu, pricali dogodovstine, salili se, nestrpljivo cekali da nekoga vidimo... Ta ista Gospodska ulica je bila i mjesto gdje smo naivno isli u setnje protiv rata, dok su se istovremeno nase kolege s posla, iz skole, komsiluka, sa strane smijali znajuci sta nas ceka.

Na drugoj slici su biste narodnih heroja koji su izgubili zivote da bismo mi mogli da uzivamo relativno miran zivot, bez puno stresa, i bojazni da ce nas neko napasti i opljackati ili ubiti samo zato sto nam ime nije ono pravo. Ti heroji su danas ustupili mjesto nekim drugim 'vaznijim' stvarima koje su mnogi tako brzo preko noci prigrlili. Nikako mi nije jasno kako je moguce da se jos uvije slavi dan oslobodjenja grada a oni drugi sto su bili na suprotnoj strani sada vode glavnu rijec. Neko tu opet pokusava da premaze farbama stvarnost ili se radi o necemu sto ja jos uvijek ne mogu da dokucim.

Mogao bih ovako nastaviti pisati vjerojatno jos jako dugo, ali je red da zavrsim. Znam da ce ovaj moj danasnji prilog imati negativan efekt na neke koji ponekad privire na ove stranice ali me za takve nije briga. Moja raja mi nece zamjeriti, i to je najvaznije.

Svim bivsim i sadasnjim Banjalucanima koji ne moraju skrivati obraz kada susretnu svoje bivse sugradjane zelim da ovaj dan bar jednom nazdrave onima koje vise nemaju priliku sresti u komsiluku, na poslu, u restoranu. Zivjeli!