SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, January 22, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co - Nakon 23 godinea

Sega - Bila unuka i djeca

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Friday, January 20, 2017

Nakon 23 godine

Iz Banjaluke smo otišli u oktobru 1993 godine. U Zagrebu smo se zadržali oko 3 sedmice, kada smo  sredili pasoše i dobili, na naše iznenadjenje ‘’turističku vizu’’ bili smo spremni za daljnje putovanje.  Cilj je bio preko Njemačke doći u Holandiju. Tako je i bilo.  16 oktobra uveče polazimo iz Zagreba za Diseldorf.  Na autobuskoj stanici,  prilikom ispraćaja bili su nasi kumovi Jasna i Izet sa kćerkama, moj brat sa suprugom Azrom i kćerkama. Bilo je to prije 23 godine.



Na prvoj slici, iako je malo mutna, u roza djemperu stoji Sunita (starija kćerka od kumova) a ispred nje Amra, mladja kćerka od moga brata i Azre. Do njih je Davor u crvenoj trenerci, zatim Aida (mladja kćerka od kumova) i do nje Alma (starija kćerka od moga brata). Na drugoj slici se vide malo bolje …. Ali …. na slici nema Sunite.

A OVA PRIČA I JAVLJANJE je povodom susreta Sunite i Davora u Bostonu, u novembru prošle,
2016 godine. Tačno poslije 23 godine.

Naime, prošlog ljeta nam Davor kaže da bi trebao ići u Ameriku poslom. U oktobru mu je bilo poznato da ide u Boston a ove godine u martu za San Francisko.  Zahvaljujući današnjim ‘’aparatićima’’ za komunikaciju, Sunita i Davor su  dogovorili susret a  na slici  se vide, sada naša velika djeca.


Na slijedećoj slici je i Sunitin suprug.


Holandsku ekipu u Bostonu su sačinjavala  4 člana, a na slici se vidi da su svi mlade osobe.


Naravno, biti u Bostonu a ne otići pogledati NBA utakmicu za Evropljane je gotovo nemoguće.


Na slice ispod je Davor ispred  holadskog paviljona. 


I  jos jedna slika za kraj, pozdrav za sve blogere i svima sve najbolje    !!!!!!!


Sega

Labels:

Tuesday, January 17, 2017

Kratka posjeta Pazinu

Dok na vani pada slaba kiša prisjećam se ljeta i lijepih trenutaka sa starom rajom.

Nakon što se moj boravak u rodnom gradu završio, s Ekom sam se uputio u Istru, dio bivše mi domovine koji, nažalost, nisam obilazio dok sam mogao. Sada, kada sam hiljadama kilometara daleko žalim što nisam bio malo aktivniji. Tada sam razmišljao da će biti vremena za obilaske, ne sluteći šta će nas zateći.

Kratku posjetu Istri sam iskoristio da posjetim nekoliko mjesta, između ostalog i Pazin, grad u središtu poluotoka poznat po pazinskoj jami koja je bila inspiracija Žilu Vernu za jedan od njegovih romana.

U grad smo se spustili jednog toplog julskog dana, nadajući se da ćemo moći obići i jamu, ali nismo imali sreće. Prilaz jami je bio zatvoren tako da smo se morali zadovoljiti kratkim obilaskom grada.

Kada odlazim iz nekog novog mjesta ili kraja, uvijek se nadam da ću se tu ponovo vratiti, da ću posvetiti malo više vremena obilasku ali je stvarnost nešto sasvim drugo. Kao utjeha mi ostaju fotografije koje kasnije sa sjetom razgledam. Nekolicinu sam odabrao za ovaj prilog kao dokaz ljepote naše nekadašnje domovine.

Na putu ka jami

Kaštel

Kaštel je kroz historiju promijenio nekoliko vlasnika

Ulaz u Etnografski muzej

Izlošci muzeja

I mi imamo letećih lavova!

Stara vila kojoj bi dobro došla rekonstrukcija

Eko se rashlađuje dok sunce nemilosrdno prži

Pogled na jamu kod ulaza u muzej

Hrabrost!

Informacije o jami

Kameno dvorište

Nazad prema gradu

Jedan obnovljeni objekat

Eko u hladovini malog gradskog parka

Crkva u centru grada

Idemo dalje

Labels: ,

Sunday, January 15, 2017

Bila unuka i djeca


Stigla djeca (i snaha)
Nekada davno, u ona mračna vremena, prije demokratskih promjena koja su donijela sreću i blagostanje u onim našim krajevima, posjeta djece ne bi zasluživala posebnu pažnju jer je to bilo nešto normalno, uobičajeno, nešto što se samo po sebi razumijevalo. Većina nas je živjela u istom gradu, a i ako to nije bio slučaj, daljine koje su nas razdvajale nisu bile tolike da bi ti susreti bili rijetki i dragocjeni.
Demokratske promjene, mržnja i rat koji je slijedio, su mnogima život promijenile toliko da su nekada uobičajene stvari sada postale prava dragocjenost. Dolazak djece se sada očekuje s posebnim nestrpljenjem jer smo svjesni da se to ne događa često i da će tako biti i u buduće.

Dido slika
Nama su za Božić i Novu godinu stigla djeca s dvije strane svijeta: Sanja, iz Los Angelesa, a Davor sa suprugom i kćerkom, iz Nizozemske. Skupili smo se u našoj maloj kućici u predgrađu Pittsburgha i uživali usprkos što je na vani bilo loše vrijeme (hladno, s temperaturama ispod nule).
Posebno nas je radovao dolazak unuke, Famke-Emine-Roisin, koju smo zadnji put vidjeli prije ravno godinu dana. Kada smo u decembru prošle godine posjetili sina i snahu, unuka je imala samo dva mjeseca i sigurno se čudila koja su joj to dva stranca došla u posjetu. Tada sam joj nekoliko puta izmamio osmjeh na licu, nadajući se da će me prepoznati kada se slijedeći put sretnemo. Od tog dana, pa do ponovnog susreta, snaha nam je svaki dan slala desetak-dvadesetak fotografija, uz pokoji video klip, što je kod nas stvaralo osjećaj da je tu, blizu, iako nas dijele hiljade kilometara. U druženju su pomogli i razgovori preko Skypea svakog vikenda, kada sam na sve moguće načine pokušavao da izgovori riječ dido. U tome nisam uspio ali sam zapazio da nas prepoznaje jer se osmjeh na licu javljao sve češće i češće.

Krade se pura
Pred unukin dolazak smo obavili sve potrebne pripreme: svi oštri čoškovi su zaštićeni, kućno cvijeće je našlo nova mjesta a dio namještaja u kojem su se nalazili suveniri, knjige i neke druge sitnice je izbačen iz dnevnog boravka kako bi unuka imala više mjesta za svoje igračke. Od Nane, naše Banjalučanke, smo dobili krevetić za dijete, Nerin kolega s posla nam je dao stolić za hranjenje, a većina igračaka je stigla od Tufekčića koji su imali posjetu unuka prije par mjeseci. Sjedalo za auto smo kupili preko Interneta i tako je sve bilo spremno za doček.
A i ove marelice nisu loše
I sve je prošlo tako brzo da još uvijek nismo svjesni da će do slijedećeg susreta proći možda i godina dana. Igra, trka kroz kuću, ples uz muziku dječijih pjesmica, skakanje na krevetu, vozanje po kući u malim kolicima, šetnja obližnjim parkom, gužva u maloj trpezariji za vrijeme jela, jagma za stolom, skrivanje daljinskih upravljača, laptopa i pametnih telefona koji izgleda imaju neku posebnu privlačnu moć, sve je to odlaskom gostiju nestalo. Kuća je utihnula i vratila se u svoju svakodnevicu.

Tako je to kod nas koji nemamo sreću da su nam djeca blizu. 


Šetnja Point Parkom

Jao što je ovo interesantno!

Izložba povodom Božića

Ispred klizališta na PPG Place

Lopovski osmjeh

U Schenley Parku

Šetnja parkom

Lapto je uvijek interesantan



Posljednji fotos na aerodromu

Sunday, January 08, 2017

Bog i država


"Ukradeno" sa Web stranice RTRS-a
Prođe još jedna Nova godina daleko od rodnog grada s kojim me, kako vrijeme prolaze, veže sve manje i manje stvari. Valjda tako mora biti jer i on i ja se, kako vrijeme prolazi, sve više mijenjamo i postajemo strani jedno drugome. Ove godine, po prvi put, nisam poslao ni čestitke za Božić i Novu godinu, što sam do sada redovito činio. Jednostavno, nije mi bilo do toga a i ove nove tehnologije imaju svoga uticaja.
Sredinom decembra sam, pored američke, ponovo naručio i TV kanale iz starog kraja ali ih gotovo ne gledam. Više je to zbog dida Dane a i neki sportski kanali su imali uticaja na taj potez. Gledam, zapravo, ponekad filmove, neke stare humorističke serije (Mućke, Halo, halo...) i evropski nogomet, ali vijesti ne, jer ne želim da se nepotrebno nerviram. Ne treba mi to u ovim godinama koje treba provesti mirno, ako je to moguće, iako ni događaji u novoj domovini ne ostavljaju mnogo prostora za miran san. I ovdje, kao i tamo, na vlasti su ludaci (istina, kod nas zadnjih osam godina nije bilo tako) i prevaranti i čovjek ne može a da se ne zapita kuda ide ovaj svijet. Izgleda da za normalne ljude na ovoj našoj planeti ima sve manje mjesta jer lažovi, ekstremisti, nacionalisti, fašisti, religiozni fanatici i pokvarenjaci svih vrsta i fela sve više zagađjuju životni prostor i uzimaju stvari u svoje ruke i čovjek ne može a da to ne primijeti i da ignorira. Dokle će to ići, ne znam. Dosta dugo sam bio optimista ali sada se moj optimizam topi jer mnogo toga što se događa u cijelom svijetu ne daje nadu da će uskoro biti bolje. U svemu tome dobro je da ne moram misliti od čega živjeti jer znam da mnogi, naročito u starom kraju, pored ostalih problema, jedva sastavljaju kraj s krajem.

Jučer sam, iz puke znatiželje, ipak okrenuo kanal RTRS da vidim o čemu se tamo priča. I pokajao se. I uz to zapitao da li je moguće da je ono što gledam i slušam zaista današnja stvarnost mog rodnog grada i njegove bliže i dalje okoline.
Više od pola dnevnika su pokrile teme o pravoslavnom Božiću, kao da je to jedina vijest koja je od posebnog značaja za narod koji od početka devedesetih živi u tim krajevima. Mise, popovi, pojanja, kandila, sječa nekakvog suhog drveća, njegovo paljenje, čak u centru Banjaluke i, naravno, veliki vožd kao centar svega. Vidim ubi se krsteći se a za njim ne zaostaje ni Ivanić, koji je je, kao i kolega mu po struci, od demokratskih promjena petokraku zamijenio krstom. I ne samo on već, kako vidim, i većina stanovništva koje zaboravi Tita, socijalizam, samoupravljanje i bratstvo i jedinstvo i zamijeni ih za popove, vjeru, kapitalizam i mržnju prema svome komšiji. Gledam pa zamalo se i sam ne počeh krstiti jer je transformacija tolika da se teško može objasniti naučni saznanjima. Čini mi se da je ipak svevišnji kriv za to jer takva ispiranja mozga nisu moguća bez nadnaravnih sila.

Kada sam pomislio da ću u dnevniku vidjeti i nešto važno za svakodnevni život običnog smrtnika, shvatih da je moja nada bila samo to: nada i ništa više. Jer drugi dio je bio posvećem proslavi dana manjeg blentiteta, te tvorevine stvorene na krvi mnogih nedužnih žrtava, čije se stvaranje već godinama pokušava predstaviti u lažnom svjetlu kao i mnogi slični događaji iz prošlosti jednog naroda, počevši od Kosovskog boja. Redaju se političari, ubijajući se objašnjavajući kako je blentitet nastao prije zadnjeg rata i kao takav ni na koji način nije uticao na ono što se dogodilo kasnije, kako je to vjekovna težnja  srpskog naroda na tim prostorima, kako su drugi krivi za rat a oni su se samo branili, kako narod ima pravo da slavi ono što mu je najsvetije, kako, kako, kako... Mile je, očgledno navalio da od jedne velike sramote napravi državu pa koristi svaku priliku da stvari dovede do usijanja ne bi li na taj način konačno ostvario svoj naum. U tome mu zdušno pomažu i ostali na vlasti a RTRS i drugi mediji su mu glavno oružje jer uz pomoću medija se priglupa i primitivna masa najlakše obrađuje. Zna on to dobro a zaposleni u medijskim kućama ga bez pogovora slijede. Zbog toga se u dnevniku ne priča ni o čemu drugom nego o onome što priprosti puk najviše voli čuti, makar ostalo vrijeme razbija glavu kako sastaviti kraj s krajem.
Gledam dnevnik i razmišljam kako bih se osjećao da sam kojim slučajem ostao tamo (možda sam i mogao preživjeti sve ove godine jer u gradu ima onih sličnih meni), u tom leglu primitivizma, religioznog sljepila i netrpeljivosti prema drugačijem? Da li bi mi mozak tu novu stvarnost prihvatio? Kako bi na mene uticala to stalno ispiranje mozga? Da li bih poludio ili bih sve to prihvatio kao novu realnost koja se ne može promijeniti i na koju ne mogu uticati?

Odgovore na pitanja ću ostaviti za neku drugu priliku. A što se tiče RTRS-a, rješenje je prosto: daljinski upravljač, ta mala spravica koja čini čuda. Pritisneš pravu tipku i sav taj primitivizam nestane kao da nikada nije ni postojao.
Jedino što će me kopkati je saznanje da li je cijeli Treći pješadijski puk prisustvovao proslavi i paradi koja se sprema za sutra. Jer, treba to naglasiti, to je trenutno najvažnije životno pitanje koje muči svakog stanovnika manjeg blentiteta.

Friday, January 06, 2017

In memoriam - Vekas Mehmedović, Veko

grof

Labels:

Friday, December 30, 2016

Čestitka


Dubravka