SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, August 26, 2016

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Dzindici - In memoriam, Said Talić, Caja
Zlata i Cadjo - In memoriam, Said Talić, Caja
Co - In memoriam, Said Talić, Caja


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Wednesday, August 24, 2016

Gornji Šeher

Kada sam pretprošli put posjetio Banjaluku pješačio sam mnogo više nego ovaj zadnji put. Razloga vjerojatno ima više. Prije dvije i pol godine sam u grad stigao u novembru i vrijeme je bilo mnogo pogodnije za duge šetnje. Ovog ljeta su se temperature dizale do 36, 37 stepeni Celzijusa a sunce je nemilosrdno pržilo pa se čovjek mnogo bolje osjećao u hladovini, uz hladno pivo ili neki drugi osvježavajući napitak..

Koliko me sjećanje služi, najviša temperatura koju sam za svojih 45 godina života osjetio u Banjaluci je bila oko 32 stepena a i to je bilo dok sam još bio srednjoškolac. Zadnjih godina se nekako sve preokrenulo pa tako i vrijeme pa visoke temperature više nisu rijetkost. 

A i godinu su tu, pritišću sve više i više. Već prvi dan, kada sam pješačio od Bojića Hana do Alibabe, bolovi u kukovima i zglobovima su postajali sve jači. Bili su to znaci da se mora usporiti, da su dani kada se po cijeli dan moglo hodati iza mene.

Pri svakoj posjeti Banjaluci obiđem grobove familije i prijatelja pa je tako bilo i ovaj put. Prošli put sam do groblja u Gornjem Šeheru dohodao a ovaj put sam morao uzeti taksi. Bilo je oko 11 ujutro ali je sunce već dobro upeklo i nije se moglo hodati. A i problemi sa srcem par dana ranije su me upozorili da moram biti oprezan i da zaboravim na neke stvari koje sam nekada smatrao normalnim.

Nakon posjete groblju odlučio sam da se pješice zaputim nazad prema centru grada, ali lijevom stranom Vrbasa, nadajući se da će me poznate banjalučke aleje, sađene još za vrijeme Austro-Ugarske, zaštititi. Zaputio sam se uskom, krivudavom ulicom koja vodi do visećeg mosta.

Idući polako prema mostu posmatrao sam kuće u ovom dijelu naselje koje se smjestilo između ceste koja vodi prema Alibabi i Vrbasa. Dosta je tu kuća smješenih gusto jedna do druge, čineći tako jednu kompaktnu cjelinu u kojoj sam mogao osjetiti onu nekadašnju komšijsku atmosferu po kojoj smo nekada bili poznati. Ima tu sada velikih, lijepih kuća, sa pažljivo njegovanim cvijećem u dvorištima, hladnjacima koji štite od sunca, cvjetnim saksijama koje vise sa balkona. Ulica kojom sam išao nije pravljena za ova moderna vremena u kojima vladaju auta, već za ona stara, kada je komšiluk živio u avlijama, ispijajući jutarnje i podnevne kave u hladu drveća, voćaka ili hladnjaka napravljenih od ruža puzavica, vinove i drugih ukrasnih loza. I taj dan mi se činilo kao da čitavo naselje kao ne pripada ovom vremenu u kojem se sve dešava brzo, prebrzo za nas koji dosta toga pamtimo.

Idući tako ulicom, polako, sakrivajući se od sunca, ispred jedne od kuća primijetih dvojicu muškaraca nešto mlađih od mene, kako razgovaraju. Pozdravih ih i onda mi odjednom pade na pamet da ih upitam za kuću moga prijatelja i američkog komšije Keme koja je morala biti negdje ovdje u blizini. "Kuća je na drugu stranu, malo dole prema gradu, na samoj rijeci", rekoše mi. "A ni Kemo ne živi više tu", dodaše. Rekoh im da znam, da smo Kemo i ja sada komšije u USA i da sam samo htio da vidim gdje se kuća nalazi. Pošto je sunce nemilosrdno pržilo ipak odlučih da nastavim prema mostu jer Keme ionako tu nema. Znao sam da je Kemina kuća sada prazna, da u nju rijetko ko navraća i da tamo ne bih sreo nikoga.

Razmišljajući tako o Kemi stigoh do mosta. Nigdje nikoga. Tišina, Samo sunce i Vrbas, plitak, koji i dalje teče tako kako teče od svog postanka. Zaputih se preko mosta a onda me ljepota krajolika natjera da se latim fotoaparata i napravim par snimaka. Tek onako, za uspomenu. A i da svog prijatelja Kemu obradujem, ili možda, rastužim, kada ih vidi na facebooku. Jer, Kemo u svoj rodni komšiluk nije navratio od onog dana kada je s familijom, još davne devedesettreće, krenuo u nepoznato. I završio u USA, zemlji o kojoj većina nas ni u snu nije sanjala.

Praveći tih nekoliko slika ne mogah se oteti utisku ljepote koje je na mene ovaj dio nekadašnje Banjaluke ostavio. Kuće načičkane uz same obale Vrbasa, šljunčane plaže do kojih se trebalo samo spustiti niz stepenice, žalosne vrbe čije su grane dodirivale zelenu vodu rijeke, teška hladovina koja je štitila od sunca, betonirane staze uz Vrbas... Tek sada, nakon tolikih godina koje sam proživio u rodnom gradu, shvatih zašto su Gornješeherani voljeli to svoje naselje i kako im je bilo teško kada su ga morali ostaviti. A morali su, jer su zločinci iz našeg grada na njega bacili poseban pik. I svoj posao su obavili temeljito, tako temeljito da Kemo ni nakon ovoliko godina nema volje da tamo bar navrati.


Napravi sam samo nekoliko fotografija jer sam se morao sakrivati od sunca koje je peklo sve jače. Prešao sam na drugu stranu na kojoj gornjošeherska čaršija, čini mi se, polako propada. Da se osjetiti nastojanje novih vlasti da ovaj dio grada što više zapusti kako bi i ono malo starijeg svijeta koji se vratio, izgubio volju da išta popravlja i gradi. Na taj način će novi "građani" moći doći u posjed nekretnina kao što se to dogodilo i u drugim dijelovima grada.

Pošto sam znao da autobusi za grad idu rijetko, pošao sam prema gradu laganim korakom razmišljajući o ovom mjestu na kojem je Banjaluka nastala a koje je, čini mi se osuđeno na propadanje. Da li će se to i dogoditi zavisi od mnogo toga. A nestajanjem onog starog Gornjeg Šehere nestaje i Banjaluka, onakva kakve je se sjećamo.


Tuesday, August 23, 2016

In memoriam, Said Talić - Caja



Said Talić
1952 - 2016

Jutros rano sam dobio vijest iz Banja Luke da je preminuo MOJ  VELIKI DRUGAR  I  PRIJATELJ SAID TALIĆ – Caja.  Jedan broj posjetilaca bloga ga  poznaje .  Išli smo zajedno u školu, družili se.  Naime, završio je Tehniku, čitav život posvetio tehnici ali je ustvari  bio i ostao umjetnička duša …. romani,  Lorka,  Prever,  Jesenjin   ….. itd.  

Radio je u bolnici na održavanju CT-aparata, rentgena i ostale medicinske opreme. 

Poslije rata počinje raditi za Japansku Tošibu (Evropski zastupnik u Holandiji) na istim poslovima.

Ali …ali  2014-e osjeća zdravstvene probleme, te poslije 2 godine više nije uspio da se odupre teškoj bolesti.

Supruzi Azri, sinu Fedji, snahi Sladjani te njihovoj djeci Kolji i Andrei  upućujemo najiskrenije saučešće a Caja će ostati  u našim pričama i uspomenama.

I još jednom …. DOVIDJENJA,  PRIJATELJU,  DOVIDJENJA .

Tvoji   ……..  Sega, Brana, Davor, Lieke, Sandro

Caja i Sega, novembar 2014.

Labels:

Monday, August 22, 2016

Bez naslova

Od 24. juna sam u Šibeniku, sa malim prekidom od nekoliko dana u Sarajevu.

Prvi gost je bio Sejo sa suprugom Filin. Bilo je to vrijeme neprestanih sjećanja na naše živote u proteklih pedesetak godina. Sejo nije puno boravio u Banjaluci jer je prva supruga bila Dalmatinka iz Rastovca iznad Trogira. Gradila se kuća za sina i budućnost, pa su naši roditelji imali razumijevanja za kratke susrete. Mislim da nisu pokazivali žalost zbog toga a ja sada kao majka djece koja ne žive u istom gradu sa roditeljima mislim da im nije bilo lako. Mnogo stvari mu je ostalo nepoznato.

Mislim poslije Melihinog odlaska tuga nam je jednaka. Nekako smrt roditelja ako ide redosljedom i srećom da sam mogla da do zadnjeg dana i jednom i drugom pružim sve što se moglo živeći na 320 km udaljenosti. I Meliha isto tako.
Medjutim, čitajući tvoj prilog "Na Paprikovcu" ja se nikako ne mogu osloboditi misli o Melihinom odlasku. Toliko je vjerovala doktorima , vjerovatno polazeći od sebe, da je u svom poslu bila odgovorna i stručna. a danas nepotizam, stranačka pripadnost i korupcija na fakultetima, dovelo je zdravstvo na svim prostorima bivše domovine pod jedan status "loše, lošije, najlošije". Nedostatak sredstava, instrumenata, lijekova i posebno stručnosti, uz ambicije sultanije, je stanje u kojem samo želiš da ne tražiš pomoć od njih. 

Prije dvije godine umro je Vicin dobar prijatelj Kozličić. Bio je u penziji, žena mu je bila Zadrankama, i nakon krvarenja čira, pet sati čekanja u čekaonici neke bolnice, završilo je tragično. Bio je vrhunski vojni doktor u Doboju, jedan od najboljih dijagnostičara u bivšoj domovini. Davao im je neka savjete i predstavio se kao doktor iz Sarajeva i mozda je to bila greška. Ti si Co imao sreću da je taj mladi doktor radio u Americi pa je u njegovoj glavi ostalo pozitivnog odnosa prema struci. Jadna ti pura da te se dočepao neki "tatin sin ili kći" .

Drago mi je da si postavio ovaj prilog, jer o prošlosti nema više smisla bilo šta pisati, jer nema nikakvog efekta ni koristi. Ovaj prilog je jedan segment, odlično napisan iz naše Sadašnjosti. A budućnost ?????????????? Ništa se neće promjeniti sa ovim političarima i ludim narodima.

Ovaj prilog sam nazvala ovako, jer je pun raznih dogadjaja. Poslije Seje su došli Frane i Zana sa Dorijanom. Jednu nedelju smo bili svi zajedno jer je stigla i Zlatkova porodica. Dani su bili burni, veseli i stalna angažovanost. Svaki dan sam mislila da se javim, ali kad bi god ostajala sama, misli bi mi okupirale zadnji Melihinih dani. Kad bi smo bili ovde uvijek bi se čule telefonom i prepričavale dogadjaje sa ovom našom djecom koja su malo ovde. To mi fali, ne mogu se tome oduprijeti i pored svih dobronamjernih savjeta od mnogih da moram. Danas smo sami. Ispračajući ih na splitski aerodrom imali smo vremena izmedju dva leta otići do Čiova, do Melihine velike prijateljice Aide Ibrišagić. Razgovor s njom i ljepota njenog stana, puna njenih ličnih kreacija . Vjerovatno gen od njenog rahmetli oca,  najpoznatijeg banjalučkog fotografa. 

Drugs prilog is Doma kulturne me obradovao, Prvo što stara gradska raja nikad neće promjeniti svoje svjetonazore i svoju  kulturne navike. Prilikom odlaska u Banjaluku na dženazu moje Amire Redžić, navratila sam kod Enise bliske rodice. Saznala sam da je bila na operaciji, bila je u fazi liječenja. Dan sam provela sa njenim kanjigam i pjesmama. Ponijela sam dosta materijala za blog. Odlaskom za Šibenik to se prolongiralo. Drago mi je da sam je vidjela i da mi dobro izgleda. Čita blog pa je pozdravaljam. 

Ovaj roaming sa Hrvatskom je nemilosrdan.

Ovo isto važi i za Peru Kolarevića. Nije se puno promjenio. Veliki pozdrav i za njega.

Sa Sašom i Kresom sam se čula i vidjela preko Skype. Zeza me IPod.

Pozdrav Saima 

Labels:

Thursday, August 18, 2016

Književno veče u Domu kulture

Društvo malo ali odabrano
Od tako se održavaju susreti dijaspore u Banjaluci, u maloj sali Domu kulture se održavaju i književne večeri na kojima se okupljaju književnici i pjesnici iz našeg grad, ali i ostalog dijela Bosne i Hercegovine, koji, uz lijepo druženje, čitaju i recitiraju svoja djela pred malobrojnim publikom zaljubljenika u pisanu riječ.

Enisa Osmančević Čurić čita svoju poeziju
Ove godine sam prvi put osjetio tu atmosferu i moram priznati da mi je bilo drago što sam na druženje stigao gotovo, istina gotovo iz bolničkog kreveta. Naime, pred sam početak susreta sam stigao s Paprikovca gdje su me odveli problemi sa srcem. Srećom, srce je „proradilo“ petnaestak minuta prije početka druženja i tako mi pomoglo da održim obećanje. A dao sam ga Ismetu Bekriću,  jednom od organizatora druženja, dan ranije kada sam ga sreo ispred Palasa, mjesta gdje stari Banjalučani okupljaju tokom ljetnih mjeseci kada navrate u rodni grad. Ismetova supruga Jasna je moja komšinica iz djetinjstva a ujedno školska i najbolja drugarica moje sestre Mire, s kojom je išla u isti razred u osnovnoj školi i kasnije u Gimnaziji. Ismet me pozva na druženje s obećanjem da će mi dati jednu lijepu knjigu. Nisam otišao zbog knjige već zbog želje da, poslije dugo vremena, prisustvujem jednom okupljanju koje je drugačije od sastanaka u kavanama i baštama restorana gdje se ponavljaju iste teme i razgovori.

Ranko Risojević
Na druženje sam stigao pred samo početak i u holu Doma kulture naletio na Zaju i Velida Maglajlića. Smjestili smo se u zadnjem redu s desne strane a program je počeo nakon minut-dva.

Program je otvorio Ismet Bekrić a onda su se redali ostali pjesnici i pisci koje mnogi Banjalučani već dobro poznaju. Bio je tu Mirsad Filipović koji je aktivan u udruženju Banjalučana u Švedskoj, Enisa Osmančević Čurić, Ranko Risojević ... Čitale su se pjesme, odlomci iz romana. Slušajući ih, shvatio sam da ovi umjetnici žive u nekakvom drugačijem, svojem svijetu, u kojem nema mržnje, zlobe i lopovluka. Daleko je to od stvarnosti koja nas okružuje i koja ovih dana prijeti da eksplodira kao što se to desilo početkom devedesetih.

Dodjela plakete Enesu Kiševiću
Na kraju programa je Enesu Kiševiću, poznatom pjesniku i umjetniku rođenom u Bosanskoj Krupi a koji živi i stvara u Zagrebu, dodijeljena ovogodišnja nagrada druženja. Enes je pročitao neke od svojih stihova i ispričao nekoliko događaja iz prošlosti kada su se cijenile neke druge vrijednosti a ne kočijaški jezik ulice kojeg koriste mnogi, uključujući i političare na vrhu.

Ukupnom ugođaju je doprinjeo umjetnik na gitari čijeg se imena nažalost ne sjećam. Sjedio sam neposredno do njega i uživao u njegovoj obradi klasične muzike, najpoznatijih domaćih i svjetskih hitova, sevdalinki... Tih skoro dva sata sam na trenutak zaboravio na stvarnost, na Paprikovac i moje zdravstvene probleme. Čak ni velika vrućina u sali mi nije pokvarila raspoloženje.

Enes Kišević u svom elementu
Po završetku programa prisutni su se okupili oko podijuma da se pozdrave i izmijene pokoju riječ s umjetnicima. Izvukao sam se neprimjetno iz sale, žureći da se dokopam svježeg zraka tople banjalučke noći. Nisam se javio Ismetu da pokupim knjigu koju mi je obećao. Možda će biti opet prilike u godinama koje dolaze. A možda će ovo biti i moje jedino druženja s osobama koje žive u svom nestvarnom svijetu kojeg mnogi obični smrtnici ne razumiju. A možda će ovakva druženja i potpuno nestati jer onima koji o njima odlučuju ona nikako ne odgovaraju. Vrijeme će pokazati šta će se desiti.

Labels:

Monday, August 15, 2016

Na Paprikovcu

Skoro dvije nedelje po povratku kući nisam se laćao „pera“. Blog se „primirio“, niko se živ nije javio skoro mjesec dana i gotovo da sam htio da tako i ostane. A i zdralje mi nešto zakazalo pa nisam imao volje ni za šta. Par dana po povrtaku upalili su mi se krajnici i još uvijek ih pomalo osjećam. Medicinske knjige kažu da to traje između sedam i četrnaest dana i kako sada stvari stoje, izgleda da su u pravu. Nera je preuzela ulogu doktora, priprema čajeve i kojekakve prirodne preparate a ja nastojim da slijedim njena upustva pa šta bude.

A zdravstveni problemi su krenuli par dana nakon dolaska u rodni kraj.

Prvo sam imao problema kada smo se vozili na vikendicu prijatelja kanjonom Vrbasa i cestom prema Crnoj rijeci a onda me jedne večeri pravo smotalo.

Taj dan sam hodao puno, vrućina je bila velika, 36, 37 stepeni Celzijusa, popio dva mala piva, dva soka od jabuke i jednu duplu espresso i kasno uveče pojeo dobru pizzu u jednoj piceriji u Maloj čaršiji. Stigli smo tamo Eko i ja nakon što smo veče proveli u društvu Brace Skopljaka koji je to popodne stigao iz USA. Pošto je bilo kasno, plan je bio da prespavam kod Eke u njegovom stanu u blizini Naprijedovog stadiona. Sve je izgledalo kao obično sve do njegdje dva-tri sata po ponoći.

Probudio me je nelagodan osjećaj u prsima. Odmah sam znao o čemu se radi. Atrial Fibrillation ili aritmija. Jednom sam zbog nje završio na intenzivnoj njezi u obližnjoj bolnici. Iako sam znao o čemu se radi, nisam imao hrabrosti da si provjerim puls jer sam znao sam da će me potvrda moje predpostavke još više uznemiriti. Sjeo sam na krevet i čekao da se situacija smiri sama od sebe. Eko je spavao u drugoj sobi i nisam htio da ga budim. Nadao sam se da će srce samo od sebe početi normalno kucati iako mi je moj doktor rekao da odmah idem u hitnu pomoć ako mi se takvo što desi.

Sjedio sam tako do jutra sve dok se Eko nije probudio. Tada sam provjerio puls. Bio je nepravilan, bilo je nemoguće izbrojiti broj otkucaja. Bio sam u pravu. Moram ići doktoru.

Po preporuci moga doktora iz USA odlučismo da odemo do Hitne pomoći. Tamo su me gledali blijedo a i ja njih. Momak, kojeg je pozvala djevojka koja je radila na šalteru, nakon što sam mu objasnio o čemu se radi, reče da idem u Polikliniku, da oni nemaju ništa s tim. U Poliklinici pronađoh sobu u koju sam se trebao javiti. Doktorica je imala samo jednog pacijenta i brzo dođoh na red. Kada joj objasnih o čemu se radi, uradiše mi EKG koji potvrdi moju dijagnozu. I, kako to ovdje kod nas zovu, je ozbiljan problem zbog mogućeg zgrušavanja krvi koje može dovesti do moždanog udara ili nekih drugih problema. Broj otkucaja srca u minuti mi je bio 150 a inače je kod mene niži od normalnog, oko 50. Doktorica me uputi na urgentno odjeljenje smješteno u novom objektu na Paprikovcu. Eko me,  nakon kraćeg lutanja, prebaci tamo.

Pred bolnicom masa auta. Srećom nađosmo jedno mjesto jer ga neko oslobodi upravo ispred nas. Novi dio bolnice iygleda lijepo. Svijeta na sve strane. Raspitujemo se na informacijama gdje je Urgentno. Poslaše nas širokim hodnikom na lijevoj strani u kojem su smještena različita odjeljenja. Ugledasmo tablu za urgentno odjeljenja ali za prijemnim pultom nema nikoga. Neko nam reče da idemo hodnikom koji se pod pravim kutem odvajao od onog kojim smo došli i da se javim u kancelariji broj 135. Pred kancelarijom par osoba a unutra dvoje-troje u bolničkoj odjeći. Ne znam šta da radim jer primjećujem da u sobi ima i pacijenata. Nakon kraćeg snebivanja prilazim vratima kancelarije i obraćam se mlađem momku u bolničkoj odjeći koji sjedi za kompjuterom za stolom nasuprot vratima. Pita me šta trebam. Kažem mu o čemu se radi i pružam EKG koji sam dobio u Poliklinici. Traži mi zdravstvenu knjižicu. Kažem mu da nemam, da sam is USA i da mi je moj doktor rekao da se u slučaju zdravstevnih problema javim u hitnu pomoć. Momak mi kaže da nema problema ali da ću sve morati sam platiti jer oni ne prihvataju američko osiguranje. Rekoh mu da s plaćanjem nema problema, da mi je samo bitno da me prime kako ne bi došlo do komplikacija. Zapisa moje ime i prezime i reče mi da sačekam u čekaonici dok me ne prozovu. Čekaonica je u uglu gdje se spajaju dva hodnika.

S Ekom se vraćam do čekaonice u nadi da će me doktor brzo primiti. Predpostavljam da će se to dogoditi uskoro jer su me u hitnoj pomoći u USA primili istog momenta kada su čuli da se radi o problemu sa srcem. Odmah sam bio stavljen na instrumente koji registruju rad vitalnih funkcija organizma a kroz infuziju mi je dat lijek za smanjenje broja otkucaja srca. Kada je doktor u hitnoj vidio o čemu se radi, rekao mi je da će me uskoro prebaciti na intenzivnu njegu odjela za srce. Tako je i bilo i tamo sam ostao skoro tri dana. Ovdje izgleda imaju drugačiji pristup. Između poziva preko razglasa prolazi jako puno vremena. Eko i ja strpljivo čekamo, nadajući se da me nisu zaboravili. Ja provjeravam puls. Nerpavilan. Prošlo je već punih 12 sati od kada su problemi počeli a ja čekam da me doktor primi.

Tek nakon nekih dva i pol sata čuh svoje ime. Uputih se u sobu gdje sam se prijavio i tamo me polegoše na bolnički krevet i uradiše novi EKG. Rezultat je bio isti. Atrial Fibrillation.

Doktorica, mlađa, ozbiljna, reče mi da ću na odjelu ostati malo duže. Stavit će me na aparate da prate stanje i dati lijekove za smanjenje broja otkucaja srca. Rekoh Eki da ide, da nema razloga da me čeka. Nerado pristaje. Znam da procedura može trajati satima i da on tu ne može ništa ni pomoći ni odmoći.

Pozdravljamo se i medicinski brat, onaj isti momak kojem sam se prvo javio, me vodi u drugi dio prostorije, odvojen poluzidom,  u kojoj se nalazi bolnički kravet . Reče mi da legnem, da će mi dati lijek odmah u venu a isto tako i kroz infuziju, da će me prikopčati na instrument za praćenje promjena rada srca i da ću tu ostati dok se situacija ne normalizira. Također će mi uzeti krv da provjere da li je A-fib uzrokovala neke probleme. Misli tu na eventualni srčani udar ili znake zgrušavanja krvi. Liježem na krevet s nelagodnim osjećajem neizvjesnosti. Ovakav posjet rodnom gradu nisam očekivao. Imao sam puno planova ali je očigledno da ću ih morati promijeniti i da će stanje sa srcem diktirati kako će se stvari dalje odvijati.

Medicinski brat mi veoma stručno zabode iglu u venu, izvadi bočicu krvi, ubrizga lijek a onda zakači infuziju. Vidim kako u infuziju ubrizgava neku tekućinu. Vidi se da ima iskustva iako mi je na prvi pogled izgledao kao nekakav tinejđer koji eto slu;ajno radi u urgentnom odjeljenju. Reče mi da bi lijek koji je ubrizgao trebao odmah smanjiti broj otkucaja srca a da će isti stavljen u infuziju imati isto djelovanje, samo sporije. Zahvaljujem se na učinjenom a on mi ponovo ponavlja da ću intervenciju morati platiti gotovinom jer oni ne priznaju američko osiguranje. Rekoh mu da nema problema a on mi reče da će mi reči koliko će to koštati kada provjeri na kompjuteru.

Vrati se nakon par minuta da provjeri instrument. Broj otkucaja je spao na 120. Dobro je, lijek djeluje, ohrabruje me. Odlazi nazad na svoje radno mjesto i čujem ga kako s nekim diskutira koliko bi me intervencija mogla koštati. Čujem kako kuca na kompjuter i čita stavke vezane za intervenciju. Spominju brojke. To mu oduzima dobrih 15-tak minuta. Vidim da im je to veoma važno jer, malo, malo, spominju cifre, diskutiraju o cijeni. Moje zdravstveno stanje ne spominju. Nakon 15-20 minuta dolazi do mene da mi kaže da će me intervencija koštati oko 200KM. Kažem mu da je u redu, da nema problema, da ću sve platiti samo da se situacija popravi. Usput mi spominje da je bio u USA, u Čikagu, da je došao kao razmjena studenata i da je jedno vrijeme radio kao vozač kamiona. Pita me gdje živim u USA. Kažem mu da sam u Pitsburgu. Sjeća se grada po brežuljcima. Jednom je imao dostavu negdje u blizini grada. Interesira se kako mi je u USA. Kažem mu da mi je dobro, da sam u penziji već više od četiri godine, da sam radio na fakultetu, da mi supruga radi kao inžinjer u Westinghausu, da su mi djeca završila fakultete i da oboje rade. Odlazi nazad u drugi dio prostorije a ja ostajem zakačen na aparate i infuziju.

Razmišljam. Šta me čeka idućih dana? Imao sam puno planova ali problem sa srcem će ih pokvariti. Htio sam iznajmiti auto, putovati do Mostara i dalje da obiđem neke prirodne ljepote koje nisam obilazio dok su mi bile pri ruci. Trebao sam otići i u Požegu da obiđem familiju srednjeg brata koji je prije nešto manje od četiri godine izgubio bitku s teškom bolešću. S Ekom sam trebao ići u Istru da vidim apartman koji su kupili. Možda i mi kupimo nešto. Namjeravao sam skoknuti i do Ljubljane da posjetim kumu Marinu koju nisam vidio već nekoliko godina. Na kraju me je čekala posjeta Zagrebu jer tamo mi od ovog zadnjeg rata živi sestra. Puno sam zaplanirao a šta će od svega biti zavisi od srca. Ako se predomisli i opet počne normalno raditi, možda sve nije propalo. Ako problem potraje, od planova nema ništa.

Ležim na stolu, svako malo provjeravam broj otkucaja srca koji je i dalje nepravilan i sve više se nerviram. Usput čujem razgovore pacijenata i doktorice u drugom dijelu prostorije. Uglavnom se radi o starijim osobama s raznim zdravstvenim problemima za koje traže pomoć. Čujem doktoricu kako objašnjava kakva je dijagnoza, koje nalaze treba napraviti, gdje se osoba treba javiti, kako koristiti lijekove. Iz razgovora svhaćam kako je u starom kraju zdravstvena zaštita na mnogo nižem nivou nego kod nas u USA. Za neke preglede se mora čekati jako dugo iako je situacija ozbiljna. Očigledno je da su novci glavni problem i da se osoblje trudi da učini sve što je moguće.

Vrijeme prolazi. Ponekad zadrijemam jer sam umoran. Ne spavam od poslije pola noći. U jednom trenutku me iz polusna probudi svađa. Sin jednog od pacijenata se dere, galami na doktoricu kako je nestručno obavila posao, kako njene nalaze ne želi da primi jer u njima piše da je pacijent dobro a on jedva da je živ, kako će ona biti kriva ako se pacijentu nešto desi i da će on znati šta će u tom slučaju uraditi. Doktorica i medicinski brat pokušavaju da ga smire, da mu objasne o čemu se radi ali on ne želi da sluša. Prijetnje postaju sve ozbiljnije a ton glasa sve glasniji. On je rukovodilac i zna kako se neke stvari rade a ne ovako kako je doktorica uradila, galami nezadovoljnik. Meni postaje nelagodno da slušam svađu ali nemam kud. Doktorica pokušava da smiri situaciju, bez većeg uspjeha. Nezadovoljnik odlazi prijeteći i situacija se smiri. Doktorica i momak koji me stavio na infuziju tiho raspravljao o novonastaloj situaciji.

Nakon desetak minuta ista osoba ponovo ulazi ali ovaj put se ne dere. Izvinjava se doktorici što ju je napao, nije vidio da je ona dobro uradila svoj posao i da je na jednom od papira sve zapisano kako treba. Doktorica mu govori da može ići, da mu je to pokušavala objasniti ali on nije htio da sluša. Nakon par minuta nezadovoljnik odlazi a u kancelariji zavlada tišina. Izgleda da je zatišje, da nema novih pacijenata.

Desetak minuta kasnije doktorica dođe do mene. Pregleda instrumente, nije baš zadovoljna sa situacijom. Reče mi da je broj otkucaja spao ali da je aritmija još uvijek prisutna. Čekaćemo dok se ne potroši sva infuzija pa će onda odlučiti šta da se radi. Zahvaljujem se na informaciji i ona odlazi.

Malo kasnije ulazi medicinski brat. Reče mi da je sračunao koliko će me sve koštati. 184KM. Vidim da mu je to veoma važno. Kažem da je ok, da nema problema. I on pogleda instrument i ohrabruje me.

Ostajem opet sam a čini mi se da nema ni novih pacijenata. Infuzija je pri kraju i uskoro je sva potrošena. Provjeravam puls. Isto, bez promjena, iako je nelagodni osjećaj oslabio još poodavno. Čekam da neko dođe da provjeri situaciju ali ništa se ne događa slijedećih pola sata. Tada dolazi doktorica, ponovo provjerava instrument i kaže mi da aritmija još nija prestala, da ćemo pričekati još barem pola sata a onda će odlučiti šta da radi. Sjećam se da mi je zadnji put aritmija trajala čitavih 36 sati i da je prestala u momentu kada su me uspavali da provjere imam li ugrušaka krvi. Predpostavio sam da će možda tako biti i ovaj put.

Nakon pola sata doktorica dolazi ponovo. Stanje nepromijenjeno. Predlaže mi da ostanem preko noći u bolnici kako bi mogli pratiti razvoj događaja i intervenirati ako bude potrebno. Kažem joj da bih radije išao kući i da bih ponovo došao ako se situacija pogorša. Ona mi preporučuje da ostanem u bolnici, da je to sigurnije ali ako želim ići onda je to na vlastitu odgovornost. Kažem joj da razumijem situaciju i da rizik prihvaćam na sebe. Ako mi se stanje pogorša, odmah ću doći na Urgentno.

Doktorica poče kucati otpremnicu a momak koji mi je dao infuziju poče pripremati račun. Vidim da se zapetljao. Zove nekoga i traži pojašnjenje šta da radi u mom slučaju. Zapisuje neke informacije na formular i nakon dobrih 20 minuta daje mi račun koji trebam platiti na drugom šalteru. Izvinjava se što sam tako dugo morao čekati ali takva je procedura.

Gledam račun. Broj stavki je podugačak, neke su manje od jedne KM. Odlazim na šalter. Djevojka za šalterom poče da kuca nešto na kompjuteru i nakon nekoliko pokušaja mi reče da neke od šifara koje su na računu njen kompjuter ne prihvaća. Šalje me nazad u sobu gdje su me primili da isprave račun.
Vraćam se nazad a momak, pošto je shvatio da bi ispravka mogla dugo potrajati, reče mi da mu dam 184KM a on će napraviti novi račun i sve srediti. Dajem mu novac, zahvaljujem se oboma na pomoći i izlazim iz zgrade. Već je 7 i 15 uveče, dan prijatan. U trenutku dok se spremam da nazovem taxi jedan upravo doveze nekog i ja ga uhvatih. Uskoro stigoh u Rosuje gdje su me snaha i brat očekivali.

Oboje su se već dobro zabrinuli. Objasnih im da sam već jednom prošao kroz sličnu proceduru i da mi je čekati da se situacija smiri. Snaha mi nudi večeru a ja prihvatam jer cijeli dan nisam ništa jeo. Topla juha mi dobro dođe a kada pođoh jesti glavno jelo osjetih da se osjećam bolje. Provjerih puls. Normalan! Situacija se smirila. Rekoh snahi da je sada sve ok i da se dobro osjećam.

Pogledah na sta. 10 minuta do 8. U 8 u maloj Sali Doma kulture počinje veče poezije koje organizira Ismet Bekrić u sklopu susreta dijaspore Vezeni most. Jučer sam mu pred Palasom obećao da ću navratiti. Donosim odluku da idem. Rekoh Veri da odoh u Dom kulture i da ću se vratiti čim se program završi. Gleda me iznenađeno. Do prije nekoliko muinuta sam bio bolestan a sada hoću da idem. Rekoh je da sam dao obećanje a kako se osjećam bolje, red je da odem.

Završavam večeru na brzaka, zovem taksi i izlazim iz kuće. Veče je lijepa, topla, osjećam se prijatno. U trenutku kada stigoh do ulice Mladena Stojanovića stiže taxi. Sjedam i govorim taxisti da me vozi do hotela Bosna. Imam još pet minuta. Stižem na vrijeme i zauzimam mjesto do Zaje i Velida. Program uskoro poče.

Jedan neugodan dan pun neizjesnosti je iza mene. Šta će biti narednih dana, vidjet ćemo. Moja posjeta rodnom kraju se nastavlja...

Friday, August 12, 2016

Susreti, susreti, susreti...

Eko i Omer, školske kolege
Ko zna koliko je prošlo godina od kada sam zadnji put Banjaluku posjetio tokom ljeta kada u nju navraćaju mnogi njeni bivši građani protjerani devedesetih ili, kako većina političara iz manjeg blentiteta uporno ponavlja, oni koji su je dobrovoljno napustili a sada neće da se u nju vrate.

Prosto je zapanjujuća činjenica koliko raje koju sam poznavao i družio se ne živi više u svom gradu. Možes satima ili danima šetati ulicama grada i nećeš sresti nikoga koga poznaješ, ma koliko se zagledao u lica starijih poznanika, nadajući se da ćeš prepoznati nekoga iz onog nekadašnjeg života. Ali zato, tokom ljeta, možeš sresti mnoge u bašti ispred hotela Palas ili nekim drugim mjestima, uglavnom u Mejdanu, gdje se protjerani okupljaju. Tu se ispijaju kave, sokovi, čajevi, Nektari, već šta kome zdravlje dopušta i evociraju uspomene na stare dane.

Sa Saša ispred Palasa
Tu ispred Palas sam sreo dosta prijatelja i poznanika koje nisam vidio od rata. Tu sam se našao s Ekom (Kušmić) s kojim sam se sreo već nekoliko puta zadnjih godina. Stigao je iz Norveške gdje sa širom familijom živi nakon mnogo peripetija i strahova da će biti vraćeni nazad, u grad koji ih se odrekao.

Ispred Palasa sam se našao i sa Sašom (Džindić) kojeg nisam vidio još od dana kada su Emira i on Louisville zamijenili Del Ray Beach-om na Floridi. Droštvo nam je često pravio i Pola (Suad Pašić) koji je izbjeglištvo u USA nedavno zamijenio rodnim gradom.

Prvi dan sam u istoj bašti proveo osam sati sjedeći u društvu Muje Dželića, školskog kolege još iz Tehnike, koji od rata živi u Italiji. Podsjećali smo se onih nekadašnjih dana kada se sva banjalučka mladost uveče skupljala na korzu, tom mjestu koje je u doba naše mladosti bilo glavna zabava. Nije nam trebalo ništa. Bili smo sretni što smo nekoliko sati mogli provesti u društvu prijatelja zezajući se između sebe i usput posmatrajući banjalučke ljepotice kojima je korzo bilo neka vrsta modne piste.

S Bracom Skopljakom u piceriji preko Vrbasa
Jedno veče, već kada sam se spremao za odlazak  na spavanje, ugledah Bracu Skopljaka koji je pola sata ranije stigao u rodni grad. Braco od rata živi i radi u Louisville-u a u stari kraj je stigao s prijateljicom s kojom je pripremio par nastupa u Banjaluci i Bosni.

Pred Palasom sam sreo i Omera (Ibrahim Omerhodžić), prijatelja kojeg sam zadnji put vidio u Zagrebu 1994., pred naš odlazak u USA. Omer je odmah po izbijanju sukoba u Bosni otišao u Austriju gdje i sada živi a u rodni grad navraća često jer mu nije daleko.

S Kemom Bečićem
Jedno veče sam, sjedeći s Ekom pred palasom, ugledao mog školskog kolegu Kemu Bečića koji od rata živi u Danskoj. Bilo mi je izuzetno drago što sam ga vidio jer o njemu nisam imao gotovo nikakvih informacija.

Drugo veče sam se opet slučajno sreo sa Sejom Ridžalom, kolegom s fakulteta i Profesionale. Sejo je jedno vrijeme živio i radio u Emiratima a nakon toga se vratio u Banjaluku gdje je dočekao penziju.

Sa Sejom Ridžalom, kolegom s posla
U Domu kulture sam sreo Faruka Turkanovića za kojeg sam znao da živi u Nizozemskojh ali ga nisam vidio decenijama. Tu u holu, ispred velike dvorane gdje su se nekada održavale poznate igranke, sretoh i Rudija Sarkotića, prijatelja iz grupa Pro at Contra i Eight Band. Rudi je svirao saksofon a nastupali smo zajedno u Domu Kulture i sali  samačkog hotela Čajavec. Rudi sa suprugom i familijom od rata živi u Švedskoj.

Faruk Turkanivić, poznati basista Uragana
U Domu kulture sam sreo i Peru Kolarevića, nekadašnjeg direktora u Profesionali, koji se, nakon dvadesetak godina provedenih u USA skrasio u Puli.

Ispred Palasa sam sreo i Ekrema Nanića, Ćoru, i njegovu suprugu Seku nakon dvadeset i kusur godina. Njih dvoje od rata žive u Pragu a u Banjaluku navrate ponekad.

I Zaju sam ssreo nekoliko puta jer su nam se putevi često ukrštali. Zaja s familijom živi u USA a u Banjaluku svrata svake godine i tu ostaje par mjeseci.

Sreo sam se i sa Ivom Agatićem, mojim bivšim šefom iz Profesionale i poslovnim partnerom, koji od 95. živi u USA.

Dan prije odlaska sam proveo par sati u društvu Jasne i Ese
I Rudija sretoh u Domu kulture
Žiško. I oni su stigli u Banjaluku iz Čikaga gdje se nalaze od rata. U Banjaluci će provesti mjesec, dva, pa opet nazad u novu domovinu.


Bedrudina Gušća, koji živi u USA sam slučajno sreo na izvoru Plive. A na Čadu (Zlatko Sojtarić), koji živi u Švedskoj, sam naletio iza ponoći kada smo se Braco Skopljak, Eko i ja lagano šetali ulicom Nurije Pozderca, evocirajući uspomene iz one nekadašnje Banjaluke.

I da, skoro da zaboravih. Prvi dan po dolasku sam naletio na Amilu i Seju Višića i to u dvorištu njihove kuće u ulici Nurije Pozderca. Višići često navraćaju u Banjaluku a stalno mjesto boravka im je Norveška.

Slobodan Dodig, Doda
Bilo je tu još susreta ali ih nisam zabilježio kamerom, a trebao sam jer nisam siguran kada će me put opet navesti u rodni grad.

Nabrajam ova imena i razmišljam. Svi oni su nekada živjeli i radili u našem gradu a sad su se rasuli cijelim svijetom. Norveška, USA, Italija, Austrija, Danska, Emirati, Nizozemska, Švedska, Češka... Lista država u kojima provode zlatne godine svojih života je podugačka a tamo su stigli iz grada u kojem rata bilo nije a koji nije učinio ništa da se to ne dogodi. Poznata je to činjenica i ne treba je zaboraviti jer oni koji su na vlasti sve ove godine uporno proturajui neku drugu istinu kako bi opravdali svoju ulogu u tome.

Kako godine prolaze ovakvih susreta će biti sve manje i manje jer sve češće poneko od onih protjeranih devedesetih ode na put s kojeg nema povratka. A sa njihovim odlaskom će nestati i one Banjaluke koje se još uvijek sjećamo i koja će s našim odlaskom zauvijek nestati.

Društvo ispred palasa: Zaja, Faruk, Ekrem, Dragica i Co


Pero Kolarević

Ispred Palasa: Omer, Doda, Pola, Eko i Saša

Ivo Agatić dobro raspoložen

S Bedrudinog Gušićem na izvoru Plive

Susret poslije ponoći: Pola, Čado i Braco

Raspoloženi: Mujo, Pola i Saša
Višići u poznatoj pozi

Jasna i Eso