SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, October 21, 2017

Breda


Šetnja lijepim nizozemskim gradom Breda, 15-tak minuta vozom od grada gdje mi se sin skrasio. Da on ne završi u Nizozemskoj vjerojatno nikada ne bih upoznao ljepote malih nizozemskih gradova koji su puni historije, za razliku od većine naših, gdje se ruši sve što nas podsjeća na prošlost. Ove posjete me u mislima uvijek vraćaju na Banjaluku i njene turističke atrakcije, kojih gotovo da i nema. Da ne dođoše Austrijanci i ne zasadiše aleje, grad bi gotovo potpuno bio bez duše. Ovo što je izgrađeno nakon ovog zadnjeg rata ga pretvori u srpsku palanku, sa mnoštvom višekatnica na kojima ratni profiteri opraše novac opljačkan od naroda, posebno onih protjeranih.

Od moderne željezničke stanice, na kojoj je uvijek živo, jer Nizozemci jako puno koriste željeznicu, se do starog centra grada dolazi kroz prelijep gradski park s vodoskocima i starim drvećem, te travnjakom na kojem se odmaraju uglavnom mladi. Visoko, zdravo drveće dodatno doprinosi miru koji se osjeća dok lagano šetamo prema utvrdi s desne strane. Čitam natpis: Kasteel van Breda. Tvrđava, utvrda, kasarna, okružena vodom. Opet veza s Banjalukom. Izgleda da se bez toga nikuda ne može maknuti.

Namjera nam je da svratimo do glavnog trga, Grote Markt-a, kojeg ima gotovo svako nizozemsko mjesto. Uz Grote Markt je obavezno i najveća crkva, Grote Kerk, čiji nam zvonik služi kao orijentir dok šetamo lijepo kaldrmisanim ulicama s malim trgovima na kojima su bašte restorana i kafića prilično pune.

Bašte restorana na Grote Markt-u su prepune svijeta. Prelijep dan je izmamio mnoge na ulice a uz lijepo vrijeme, uz razgovor, ide kavica, čaša vina ili piva. Poneko zamezi. Imam osjećaj da se ovdje živi ležerno, bez frke tipične za Ameriku. U nekim baštama su sve stolice okrenute prema prolaznicima, slično kao što je to običaj u Parizu. Tražimo mjesto gdje ćemo popiti kavu (ja je u zadnje vrijeme izbjegavam i umjesto nje naručujem kapućino, nadajući se da ću na taj način prevariri stomak). Sjedamo u baštu u blizini Grote Kerk, narućujemo kave, a malo kasnije vino, pivo i malo meze. Posmatramo raju koja šeta, komentiramo. Većina je vitka, posebno djevojke, a ni stariji se ne daju. Kakva razlika od Pittsburgh-a i većine američkih gradova gdje je vidjeti normalno građenu osobu premija.

Kasnije, nastavljamo obilazak. Od glavnog trga vodi nekoliko ulica s trgovinama a svaku od njih nazivam Gospodskom jer me podsjećaju na ulicu koja za većinu nas prognanih ima posebno značenje. Da li bi i Nizozemci činili isto da ih, kojim slučajem zadesi ista sudbina kao nas, ne znam, ali ja u svakom gradu tražim ulicu u kojoj sam proveo najljepše dane svoje mladosti.

Na povratku kući, svratismo u Begijnhof, kompleks malih kuća s crkvicom i vrtom u kojima su živjele žene koje su svoje živote posvetile katoličkoj crkvi. Posjed je pretvoren u muzej. Sličan kompleks smo vidjeli u Leeuwarden-u, gradu u kojem je rođena snaha.

Od Begijnhof-a nastavismo šetnju uskim kaldrmisanim ulicama s trgovinama i kafićima, zavirujući u dvorišta u kojima se, ponekad, smjestila baštica restorana sa samo par stolova. Tu se sastaju oni koji izbjegavaju vrevu glavnog trga.

U Roosendaal smo stigli u predvečerje udobnim, lokalnim vozom, prevoznim sredstvom koje se u Nizozemskoj jako puno koristi zbog svoje udobnosti i efikasnosti. Kakva suprotnost u odnosu na našu Bosnu gdje je dobar željeznički saobraćaj misaona imenica.

























Labels:

Friday, October 20, 2017

Naša djeca

Pisala sam ranije o snimanju filma "Snovi se vraćaju kući " prije nešto vise od desetak godina.
Film je na "Sarajevo-film" festivalu 2015 dobio " Srce Sarajeva" za dugometražni dokumentarni film.

Redatelj Mladen Mitrović sa svojim filmom putuje po svijetu i svugdje film nailazi na lijep i emotivan pristup razne vrste gledatelja. Film je preveden na engleski i pristupačan većini mladih u svijetu kojima je engleski "drugi  materinji jezik".

Kad budem u Hrvatskoj stalno sam u situaciji da slušam kukanja i nezadovoljstva mještana Rakovog sela o državi i životu kakav imaju, a da ništa ne čine da sami to promjene. Stalno misle da će odnekud s neba pasti onaj život, kad su svi radili u firmama i bavili se poljoprivredom i raznim zanatima "u fušu".

Svaki dan mislim da je izreka "da iza svakog zla stoji neko dobro"  i da se odnosi na mnoge moje prijatelje, susjede i poznanike, čija su djeca protjerana zajedno sa svojim roditeljima, danas kao odrasli ljudi, imaju lijepe živote iskoristivši šanse koje su im se pružale.

Neki dan mi je prijateljica poslala insert iz filma koji je promijenio radni naslov "Snovi su vraćaju kući" u "U potrazi za snom." Obaviještena sam da će se film prikazivati 24. oktobra u Amsterdamu.
U prilogu šaljem insert iz filma sa mojim Franom.

Pozdrav Saima

Labels:

Wednesday, October 18, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co - Još jedan kratak susret u noćnom životu

Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Još jedan kratak susret u noćnom životu


Co i Sega nakon 24 godine
Baš je lijepo kada se kockice slože. Početkom prošle sedmice javi mi se Co, kaže dolaze on i Nera kod dijece u Roosendaal. Bilo bi mu drago da se vidimo ako je moguće. Naravno i meni. Pošto sam za tu prošlu sedmicu već imao napravljenu šemu obaveza, susret sa Komljenovićima je bio moguć, pa se i ostvario. Naime, u nedelju 15-stog sam bio dogovorio s diecom da im pomognem oko sredjivanja stana u Utrechtu, za Branu sam sve bio organizovao i isplanirao pomoć dok ne budem kući. U nedelju sam se uputio kod Davora i Lieke, postavili smo laminat u spavaćoj sobi i moj zadatak je bio završen.
Krecem predveče, oko 18:00 sati za Roosendaal, od Utrechta oko 1 sat i desetak minuta vožnje. Dan je bio prelijep za ovo doba godine, sunčan, preko 20 stepeni, bez vijetra. Idem da se vidim sa Komljenovićima poslije 24 godine. Tačno. Dijeca su im odrasla, samostalni i porodični, ali u mojim mislima i sjećanjima su još diječica sa Predgradja gdije su dolazili kod bake i dide ili sa Starčevice, gdije su stanovali Komljenovići i gdije je stanovao jedan broj Čajevčana. Svi smo se poznavali.

Nera i Co, Roosendaal oktobar 2017.
Vrijeme je ugodno za vožnju. Filmujem i svoje dijetinjstvo. Odrastao sam uz igralište fudbalskog kluba Željezničar a Co je stanovao par stotina metara dalje, uz Jelšingrad. Znali smo se od malena, rekli bi onako po narodnom. Roditelji (očevi) su nam radili na željeznici, išli smo u istu osnovnu i srednjušskolu, a slučajno u godinama pred rat ( u vrijeme privatizacije) počinjemo i poslovno suradjivati. Tačnije, Co je prodavao softwer i hardwer kao i sve rezervne i repro materijale za PC u to vrijeme a nama je sve to bilo potrebno. Sa druge strane vodili smo knjigovodstvo za njegovu firmu. Kratko rečeno: obostrano zadovoljstvo.
Dolazim u Roosendaal i teško nadjem parkig ali lako i brzo pronadjem Davorovu adresu, gdije su naši “Ameri”. Planirao sam stošta pitati, ali ili zaboravim ili je nešto drugo, ne znam (Saima, nisi jedina da nešto zaboraviš ....haha....ha...ha ). Planirao sam napraviti slika i slika, uz priču, za blog, uspomene. Ali ništa od toga, imam samo tri slike.

Naprotiv, zato nosim lijep osjećaj, bar meni je bilo predivno veče. Komljenovići seniori su nas častili u jednom Italijanskom restoranu. Naravno, za stolom tri generacije, kakav lijep osjećaj. Dvije dijevojčice, unuke, se nisu ni čule. Interesantno je da starija (oko 2 godine)  reaguje na holandski, engleski i naš jezik, sve što se govori u kući. Ja to smatram izvanrednim, što više jezika budu poznavale, bit će i bogatije. Pošto su djeca trebala na spavanje, Davor je s porodicom otišao ranije a mi stari smo ostali još malo popričati.
U noćnom životu, Roosendaal, oktobar2017.
Oko pola deset, Nera i Co su me ispratili do parkinga, čekalo me putovanje kući. Pršsetali smo ulicom koja nas je podsjetila na ‘’Gospodsku’’, korzo, prijatno toplo veče. Pronašli smo auto, gdije nije bila baš dobra rasvjeta, sijetio sam se ...... a slike ??  I tada smo napravili dvije koje nemaju baš neki kvalitet, tama, noć.   U šali, ja ih nazivam, poslije Nerinog kratkog susreta sa Ismetom u Kopenhagenu,  ……..   Još jedan kratak susret u noćnom životu !!
Svim blogerima, topao i od srčan pozdrav iz Holandije !!

Sega

Labels: ,

Monday, October 16, 2017

Kratak susret

Naša putovanja, na bilo koju stranu svijeta da krenemo, ne mogu proći bez susreta s prijateljima kojih ima ama u baš svakom kutku.

U Evropi, a posebno u Skandinavskim zemlja, se skrasio veliki broj Banjalučana. Nerina kraka posjeta Kopenhagenu nije mogla proći bez, još kraćeg, susreta s kolegicom iz najranijih dana.

Ismeta Hamzić je uhvatila malo vremena (morala je reskedjulirarti časove u školi gdje predaje) da bi se srele na kopenhaškom aerodromu prije Nerinog leta za Amsterdam.

Pretpostavljam da je bilo trača jer su bile bez "jačih" polovina. A za blog evo jednog snimka s aerodroma, tek tako da susret ostane zabilježen. Slijedeće godine očekujemo posjetu na "našem terenu" a tada će biti puno više vremena da se do mile volje istračaju.

Labels:

Thursday, October 12, 2017

Ah ljepote

Ne znam kako drugi ali ja bih lično volio da mogu obići mnoga mjesta na kugli zemaljskoj koja je tako raznovrsna da me prosto opčinjava. Često mi se želje za putovanjem jave kada mi se fotografijama jave prijatelji, poznanici ili moja djeca koja već odavno obilaze različite kutke svijeta u koje vjerojatno nikada neću zaviriti.

Tako je i ovaj put. Dok smo nas dvoje u posjeti sinu u Nizozemskoj, kćer Sanja je sa svojom rajom posjetila Utah i Arizonu i obišla nekoliko nacionalnih parkova. S njenog puta je stiglo više fotografija od kojih nekolicinu dijelim s posjetiocima bloga. Možda one zagolicaju još ponekog da se upusti u avanture još dok nas snaga i zdravlje služi. Jer, godine prosto lete i vremena nemamo za bacanje.








Labels: ,

Sunday, October 08, 2017

Mene sve rane mogu roda bole...

Saida Bahtijarević-Bekić, koja porijeklo s očeve strane vuče iz Banjaluke, se ponovo javila i poslala još jedan od svojih tekstove koji je objavljen na stranici BH portala u Švedskoj. Zahvaljujem se gospođi Saidi na javljanju jer znam da posjetioci bloga uživaju čitajući njene tekstove koji su duboko vezani za naše sudbine.

Oduzeti Mostarcima "Eminu" i Aleksu Šantića bilo bi isto kao oduzeti im Neretvu, Stari most ili Tepu. Moram priznati da nikada nisam srela ljude iz naših krajeva, u našem današnjem planetarnom egzilu, sa toliko lokalpatriotizma kao sto su to Mostarci i Hercegovci općenito!
Možda su im jedino konkurencija Banjalučani sa svojim Vrbasom,Šehitlucima ili Gospodskom ulicom! Čak je i njihov engleski jezik, kao prvi jezik sporazumijevanja po dolasku u Švedsku, bio "pjevan" na mostarski način, što mi je tada bilo čudno, ali kasnije i objašnjivo!
Moja rahmetli svekrva, Salkovićka iz Trebinja, je gajbama dobavljala voće sa svoje zemlje iz Lastve i govorila:" Vrijedi se uzahmetiti,Saida, jer nema slađeg i ljepđeg grozđa, smokava i šljiva, nego što su ove hercegovačke!", iako su se Sarajevo i sarajevske pijace u to vrijeme "prolamale" od prekrasnog voća iz same okoline, bogate Slavonije, oraha iz Goražda, grozđa čak iz Negotinske krajine.
No, ovo je samo uvod u nešto sto intrigira moj duh već duže vremena, a što je, možda, i odlika moje već seriozne dobi! Ne znam!
Kako je zlo na našim prostorima moglo uzeti tako duboke korijene da se ne sjećamo, da nam je uskraćeno, čak zabranjeno da se sjećamo, da nam udaraju nacionalne žigove kao zaklanoj stoci spremnoj za mesnice, da nam je zabranjeno da vidimo dalje od nosa, da "svako pase na svojoj livadi", da okorjeli primitivizam caruje na svakoj strani, da mnogi nosioci važnih nam državnih funkcija, po mom sudu, ne bi mogli biti ni sekretari ili pisari u Mjesnoj zajednici ili činovnici bilo kojeg pogrebnog društva u današnjim državama u kojima sam ja odrastala i školovala se!
Da, mene to boli, "mene sve rane moga roda bole, i moja duša pati i grca!", pisao je nekoć Aleksa Šantić, Srbin iz Mostara, i slao svoju pjesničku poruku generacijama koje stižu, kako Srbima, Hrvatima i Muslimanima (tada nije bilo opredjeljenja Bošnjaci). a kome se i danas pravi Mostarci oduzuju na dostojanstven način!
Ali, danas, drugi Srbin, veći Srbin od Srbina, negira da postoji bosanski jezik, tvrdeći da je to "bošnjački jezik"  i udarajući nacionalističke "muhure" na svjedočanstva učenika (svjedodžbe).
Da je vlasnik hacijende iz Laktaša i aktuelni predsjednik  drugog entiteta u dejtonski podijeljenoj državi, malo obrazovaniji, znao bi da je najljepšu odu bosanskom jeziku napisala Isidora Sekulić, Srpkinja, prva žena u Srpskoj akademiji nauka, još davne 1936. godine, čija djela "Pisma iz Norveške" i "Kronika palanačkog groblja" već decenijama postoje u mojoj kućnoj biblioteci u Sarajevu!
Tekst o bosanskom jeziku Isidore Sekulić objavio je vec poodavno bosanski portal "Miruh Bosne" iz Švicarske, a ja ga posvećujem čitaocima našeg portala, uz duboki bosansko-hercegovački uzdah Šanticevske poezije: "Mene sve rane moga roda bole..."
Saide Bahtijarević-Bekić
Isidora Sekulić

Isidora Sekulić, istaknuta srbijanska intelektualka i književnica svojevremeno je pisala i o bosanskom jeziku. Tako je 1936. godine u tekstu naslovljenom ‘O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova‘ zapisala i sljedeće:
-Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „bosanski jezik”.
Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.
Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.
Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.
Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.
Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.
Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to ‘jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena’. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.
.. Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.
-Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.
U bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.
U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije.
Bosanac ne vadi jezik iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osjećaja. On po pravilu govori odmjereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku riječ, jer i oko njega mjere, cijene, i srču riječi.
U Bosni je kroz stoljeća svako lično zadovoljenje bilo tuđ pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenata. On ga zato govori u više planova, s mnogo karaktera. S jedne strane opšteljudsko, onako kako ga hoće čula, s druge strane ono što interesuje intelekt, kritiku jednog teško napaćenog života u kojem je čovjek jedva ostao čovjekom.
Kad Bosanac kaže da je ‘hljeb zelen od godine poplavne’ , onda je u tom izrazu zbir mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su ‘ljudi ganjani do iskapi’. Ili, u čisto opisnom stilu, da ‘vatra ćumuri’, da ‘svirač usjecka gudalom’, da je neko ‘frljacnuo opanak’, jer je obuća ta bila još samo dronjak. Ili, u šaljivom stilu, da je ‘cura iglom prozor zakovala’ ispred momka.
-Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.
-A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bosanac razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…
-Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovara nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.
-U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: ‘Def zapršti kao da se sasipa’: ‘Voda Drine se na suncu ukuhala’.

Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad.
ISIDORA SEKULIĆ

Labels:

Friday, October 06, 2017

Prođe već punih 40 godina...

Već nekoliko dana razmišljam o Bori. Prosto ne mogu da vjerujem da je prošlo punih 40 godina kako nas je napustio. A i danas se jasno sjećam tog toplog, sunčanog oktobarskog dana kada mi je brat donio tužnu vijest. „Danas je umro Boro“, rekao mi je dok sam poslije ručka uživao na toplom popodnevnom suncu u bašti porodične kuće na Predgrađu. Pozlilo mu na poslu, hitno je prevežen u bolnicu ali pomoći nije bilo. Mlado srce je otkazalo, boreći se godinama protiv visokog pritiska. Jedan divan, neiskvaren život je naglo prekinut.

Svi koji su ga poznavali su bili šokirani saznanjem da Boro više nije među nama, da nas više nikad neće dočekati širokim osmjehom koji je bio vidljiv „na kilometar“. Tih dana smo se osjećali ošamućeni, ne shvaćajući da je Boro zaista otišao zauvijek, ostavljajući ogromnu prazninu koju je bilo nemoguće popuniti.

Sjećam se i dana kada smo ga ispratili na vječni počinak. Posljednju poštu su mu držali školski drugovi u kapeli groblja sveti Marko u Rosuljama. Na posljednjem ispraćaju se okupio ogroman broj Borinih prijatelja i poznanika koji su ga ispratili uz zvuke pjesme Vlahe Paljetka „Fala“, na divne stihove Dragutina Domjanića.



Prije dva dana sam od Borine sestre Stele dobio nekoliko Borinih fotografija na čemu joj se toplo zahvaljujem. Odlučio sam da ih podijelim s blogerima, uz nekolicinu koje sam pronašao u svojim albumima. Neka ovo bude samo moj mali prilog pokušaju da se jedno iskreno prijateljstvo nikada ne zaboravi.