SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, February 19, 2018

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co - Biblioteka


Uz Dubravkin komentar - Link na video klip


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Sunday, February 18, 2018

Biblioteka

Nastavljam sa Partizanskim dnevnikom. Prije pad dana smo gledali Partizansko groblje u Mostaru. To je bilo strašno za gledanje. Toliko devastiranje može proizvesti samo ogromna mržnja. Predsjednik SUBNOR-a je rekao “da je nova politika u Mostaru u glave mladih duboko usadila da su ustaše bili dobri momci,  a partizani loši”.

Vladimir Nazor nije imao nikakvog interesa da iz ugodnog života u Zagrebu krene u staračkim godinama u partizane. Samo ideja NOB-a bila je vodilja za tu njegovu odluku.

“Da sam ja NETKO” ja bih ovu knjigu štampala za sve predstavnike vlasti u svim bivšim republikama, samo za podsjećanje od koga i kako su dobili, oni i njihovi roditelji,  dolazak u gradove, školovanje, poslove, lijep suživot i slobodu kretanja po cijelom svijetu, samo sa jednim crvenim pasošem. 

PS.

Čula sam jedno “zezanje” od prijateljice da je ovo samo tvoj i moj blog. Ja sam rezolutno rekla da je samo tvoj, tvoje pameti i truda rezultat . Meni je samo zadovoljstvo da je jedino mjesto da se ja mogu boriti za pravdu i Bosnu do kraja života. 

Pozdrav Saima


Labels:

Friday, February 16, 2018

Srbska (ne) čast

Siguran sam da je većina koja navraća na ovaj blog čula za ove humanitarce iz Srbije koji su prošetali ulicama našeg grada početkom januara, tačnije na dan kada je proslavljano stvaranje manjeg blentiteta, te crne mrlje svakog poštenog čovjeka. Internet je bio preplavljen vijestima o ovim divnim, plemenitim momcima koji su oduševljeno dočekani u našem gradu, naročito od strane mladih. Na facebook-u sam vidio na desetine fotografija današnje omladine Banjaluke jer su se mnogi utrkivali da se uslikaju sa ovim humanitarcima, vjerojatno jer im je humanost najvažnija stvar u životu pa, bar na ovaj način, žele da daju svoj doprinost.

Šetnja srbske (ne) časti Gospodskom, ulicom koja je mnogim
prognanima ostala u posebnom sjećanju

Omladina grada sa svojim idolom

Sa facebook stranice "humanitaraca"

Humanitarci su nešto ranije (u decembru) bili gosti narodne skupštine manjeg blentiteta a primio ih je i Mile iz Mrčajevaca, diplomirani mesar nekadašnje Poljoprivredne škole u našem gradu, nekadašnji SKOJ-evac i Reformista, a zadnjih godina glavni zaštitnik srpskog naroda, koji se, prema pisanjima nekih koji situaciju bolje poznaju, posebno istakao u ovom zadnjem ratu trgujući naftom i cigaretama (istina, s pristojne udaljenosti od ratnih događaja) dok su drugi ginuli u odbrambeno-otadžbinskom ratu, toj velikoj borbi nenaoružanog naroda (nedaj bože da neko spomene avione, tenkove, minobacače, mitraljeze, borbena vozila i slične igračke bivše JNA) , koji se samo branio da ostane svoj na svome (pri tom učinivši brojne zločine koji su procesuirani od političkog i pristrasnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hag-u). Dakle, da sumiram, naš grad je bio počašćen dolaskom humanitaraca iz Srbije, kojima su se priključili njihovi članovi iz manjeg blentiteta, a neprijatelji srpskog naroda oko toga digoše nepotrebnu buku, kao da se radi o, nedaj (opet) bože, nekakvim paravojnim formacijama.

"Humanitarci", gosti narodne skupštine manjeg blentiteta

I Mile je dao svoj doprinos značaju ove posjete
Kome bi moglo pasti napamet da nabildane, istetovirane mladiće u maskirnim uniformama nazove paravojnim formacijama. Zar bi neko mogao pomisliti da je Bojan Stojković, vođa i osnivač humanitaraca, momak čija fotografija s automatom plastično iskazuje njegovu ljubav da pomogne drugome, pripadnik bilo kakve paramilitarne formacije. Kako je moguće u tu grupu strpati nekoga koga njegovi sljedbenici i simpatizeri nazivaju komandantom? ...

Bojan, spreman za "humanitarni rad"
Pa kako neko može reći a se ne radi o "humanitarcu"?

Čestitka na facebook-u povodom rođendana komandatna,
pardon, glavnog "humanitarca
Mogao bih ovako nastaviti u nedogled. U svemu rečenom je najžalosnije da se naš grad ponosi prisustvom osoba kao što su Bojan i njegovi pajdaši. Riječi osude normalnih iz našeg grada su rijetke, tihe, ne čuju se. Slično kao početkom devedesetih kada smo bili prisiljeni da ga (dobrovoljno) napustimo.

Čini mi se da su ovakve pojave, nakon godina indoktrinacije, postale normalne, da se prihvaćaju bez otpora, da su mozgovi isprani i više ne prepoznaju zlo. Da li će to donijeti sreću većini koja sada živi u našem gradu, pokazat će vrijeme. Srećom, nisam tamo i lično me sve puno ne tangira ali nisam mogao a da se ne osvrnem na još jedan moralni pad grada u kojem sam rođen i gdje sam proživio lijepih četrdesetak godina. A taj pad je započeo prije više od 25 godina i ne zaustavlja se. Nažalost.

Wednesday, February 14, 2018

Haarlem

Zima se ove godine kod nas baš neda. Temperature se drže ispod nule još od prije Nove godine, snijeg je padao u par navrata a i groundhog (rođak onih s kojima se svake godine borim da sačuvam povrtnjak) je predvidjeo da proljeća neće biti do kraja aprila. Vrijeme uglavnom provodim u kući, prisjećajući se lijepih trenutaka od prošle godine, nadajući se da će ih biti još. Jedan od njih je i druženje s kumovima u Nizozemskoj, gdje smo obilazili njene lijepe gradove pune historije, one iste koju kod nas uklanjaju i izvrću mnogi, pokušavajući da nađu opravdanja za ono što su u nedavnoj prošlosti radili.

Bicikli, zaštitni znak svih Nizozemskih gradova

Baza našeg kratkog obilaska Nizozemske je bio hotel Ambassador u Haarlemu, gradu 15-tak minuta vožnje vozom od Amsterdama. Grad smo obilazili zadnjeg dana druženja jer smo još ranije planirali da prvo obiđemo Amsterdam i Amersfoort. Vremenska prognoza je najavljivala kišu dan prije povratka za Ameriku pa smo računali da nam je bolje ako smo blizu hotela u slučaju da vrijeme bude jako loše, nego da smo u drugom gradu gdje bi bilo teže da se sklonimo ako zatreba. Srećom, kišilo je samo na momente pa smo mogli švrljati gradom bez većih problema.

Ogromna crkva preko puta našeg hotela

Hotel Ambassador je smješten odmah do glavnog trga, preko puta ogromne crkve, Grote Kerk, koja je nekada davno izgrađena kao katolička ali su je u 16. stoljeću preoteli protestanti. Gledajući tu impresivnu građevinu pitao sam se odakle su stigli novci za njenu izgradnju jer je grad u doba njene izgradnje bio mnogo manji nego danas. Uz to, u gradu postoji još nekoliko prilično velikih crkava što pokazuje koliko je crkva kao institucija nekada bila moćna. Danas ih je priličan broj pretvoreno u muzeje i neke druge kulturne institucije jer su Nizozemci sve manje religiozni. Kod nas u Bosni služenja Bogu je uhvatilo maha u danima demokratski promjena, bogomolje su se počele graditi i još uvijek se grade na sve strane pa se pitam hoće li buduće generacije postavljati ista pitanja kao ja. To vrijedi i za Banjaluku u kojoj njeni sadašnji stanovnici imaju priliku da se pomole za svoje grijehe na svakom čošku. Crkava, dakle, ne manjka ali sam čuo da su prilično prazne. Valjda je to zbog toga što je malo onih koji misle da su griješnici i ne osjećaju potrebu da se iskupe za ono što su prije dvadeset i kusur godina učinili svojim nekadašnjim sugrađanima. Šta će se dogoditi kada zakucaju na vrata svetog Petra, nadajući se da će ih on poslati u raj, ne znam, ali im ja ne bih bio u koži.

Nera i Aida čekaju da i nas dvojica stignemo

Grad Haarlem je pun historije kao, uostalom, većina nizozemskih gradova. Lutali smo gradom nasumice, nepripremljeni, ali smo vidjeli dosta interesantnih građevina, ponekad u veoma uskim ulicama kao što su one u našoj Dalmaciji, s zanimljivim fasadama, šetali uz njegove kanale, ispijali odličnu kavu u malim baštama kafića smještenim u stoljećima starim objektima. Prvi dan smo za večeru jeli odličnu picu u obližnjoj piceriji, a zadnju večeru smo ostavili za posjetu restoranu Dubrovnik u neposrednoj blizini glavnog trga. Restoran je krajem devedesetih otvorila familija iz Hrvatske a sadašnji vlasnik je Španac. Zidove restorana ukrašavaju slike naših naivaca i fotografije dalmatinskih gradova, poneki instrument iz istih krajeva, a prijatnu atmosferu upotpunjuje naša muzika. Kada smo ulazili, pjevao je Oliver, iza njega je na red došla Tereza, a onda je Toše zapjevao Trešnju. Ta pjesma za mene ima posebno značenje a, kako sam primijetio, i kuma Aida je odmah reagirala na njene prve taktove. Lijepo složene rime u nekoliko riječi govore o onome što nam se dogodilo. Izgubili smo svoje trešnje, morali smo otići, a sada se njima slade neki drugi. Kada god čujem tu pjesmu sjetim se trešnje u porodičnog dvorišta na Predgrađu, lijepog djetinjstva i dvorišta koje više ne postaje. Slične sudbine su doživjeli mnogi koji sada lutaju svijetom tražeći izgubljeno djetinjstvo i sigurnost koju su nekada davno imali u svom rodnom gradu.

Čeka se večera u restoranu Dubrovnik

Posjeta Haarlemu i Nizozemskoj nas je, bar za trenutak, odvojila od svakodnevice. Opet smo uživali lutajući gradovima lijepo uređene države gdje ljudi ne jure za novcem, brzim autima, bogatstvom. Mnogobrojni biciklisti ne nose zaštitne šljemove kao kod nas u USA, kava se ne pije u autu dok se stoji u gužvi na putu za posao, u restoranu možeš zasjesti koliko ti je volja... Evropa je ipak Evropa, ma koliko Amerikanci hvalili Ameriku i njene mogućnosti.

Dvadesetak dana odmora je prošlo kao tren. Nadam se da će ovakvih posjeta biti još, bar dok nas zdravlje služi. Jer, u svijetu se ima toliko toga vidjeti pa to treba činiti kada 
















Labels: ,

Thursday, February 08, 2018

Prilog na komentar

Jutros pročitah Sejin komentar. To što je došlo do zabune imena umjesto Esad, Sead nije u našim godinama nikakvo čudo. Na ovom čudu klikneš jedno, iziđe drugo, a pored vlastite kontrole i pregleda ode drugo slovo i izmjeni riječ potpuno. I to je vjerovatno zbog naših godina.

Kad sam pročitala tekst početak mi je bio super, jer sam saznala o stricu koji je uložio silno vrijeme u stvaranje ove famili story kako je nazva Saida. 

Čitajući dalje  sve sam se više razočaravala u kontradiktornosti Sejini stavova. Ne znam na koga se odnosi ova kritika o našoj prošlosti, mene ili Saidu. Nikad ni u jednom momentu nije bilo u nama ni isticanje nacionalnosti, ni imovinskog porijekla. Bilo je samo iznošenje činjenica koje je utvrđivao tvoj stric, Seidine lične istorije i dokumenata, kao i moje i dokumenata.

Mi smo odgajani da se ponašamo skromno u prošlom sistemu, da ne vrijeđamo nikoga i da pomažemo koliko god možemo.

Ja sad moram da ispričam samo jedan detalj u mojoj firmi neposredno prije rata. 

Zaposlena je nova čistačica Rosa iz okoline Sarajeva (Vojkovići). Kad je prvi put počela da pere prozore dobila je sav potreban materijal i pribor. Počela je od dna prozora, pa malo u sredinu, pa malo gore. Pa jedno čisti, drugo prlja. Ja sam se digla i fino polako uzela i pokazivala joj kako se peru prozori.

Nakon nekog vremena ona je sjedila u prostoriji u kojoj se pila kafa i plela neki šal. Ja sam joj prišla i obzirom da nisam nikad naučila plesti (čitale se knjige u svakom slobodnom trenutku) ja sam je zamolila da mi pokaže. Brzo sam ukopirala i kupila igle i vunu. Nakon dva dana donjela sam da joj pokažem. Ona je uzela, pogledala sa strane i vidjela da mi ovčice sa strane nemaju pravilan red nego su malo "spetljane".

Od riječi do riječi  prenosim njenu reakciju. "Kako si ovo završavala glupačo glupa. Ja sam ti pokazalo kako se radi?“ Meni je to tada bilo smiješno pa sam pričala raji i smijali se. 

Danas, poslije velike misli Josipa Pejakovića "da su ovi koji su nam ovo učinili došli iz nekih vukojebina. Prvo kad su progledali ugledali su poskoka na svom pragu. A poskok je opasna životinja", kada razmišljam o tom trenutku, shvatam da je naš život i naše ponašanje i, ustvari, naš odgoj, bio pogrešan. 

Prvih trideset civila muslimana (to smo bili do rata) u tim Vojkovićima su pohapšeni, odvedeni u strašni zatvor Kula na srpskoj teritoriji, i pobijeni. I dan danas se pokušava saznati ko je to učinio. Tako je počelo.

Mislim da je zavist i zloba prema našoj kulturi i merhametu napravila toliko silnu mržnju prema nama. 

Drugi primjer

Kad sam prije 45 godina došla u Rakovo selo, zatekla sam Vicinu rodnu kuću u stanju na prvoj slici.
On je sa 5 godina odveden u Beograd, otac prvoboraca, majka poginula na Sutjesci. 

Mene su stari ljudi dočekivali, molili da s njima pričam, satima. Cjelo selo je bilo partizansko. Čini mi se da sam im bila milija od Vice. 

Ja sam polako svake godine donosila pelcere cvijeća iz Banja Luke i majkinog cvjetnjaka iz Gornjeg Šehera. 
Tako sam ja napravila svoj "park" koji je svake godine sve ljepši. Mnogima sam djelila pelcere. 

Kad je prije pet godina donesen kontejner u selo, nikad nije ni opran ni zamjenjen. Ja sam pretprošle godine uspjela da u komunalnom preduzecu dobijemo novi. Nikom nisam rekla da sam ja to uradila i Vice je finim tehničkim slovima ispisao da se smeće pakuje u kese. O tome sam pisala u nekom prilogu. 

Kad sam došla prošle godine, kontejner opet smrdio, traka je skinuta. Pitala sam rodicu ko je to uradio, rekla je Danica (i o njoj sam tad pisala ), u z riječi "Neće nam jedna Bosančura uvoditi red". Pitala sam otkud zna da sam ja. Neki mještanin radi u tom preduzeca, ona pitala, on istražio i eto to je to.

Od septembra ove godine počela je predizborna kampanja koja svakim danom u Bosni podsjeća na aparthejd, a nigdje Mendele ni od korova.

Svi koji su vani u najvećem broju se predstavljaju kao Bosanci a briga ih za Bosnu ko za lanjski snijeg. 

Dolaze, sad se "hase" izgledom, napucanom  garderobom, sa ženama i djecom. Nemam ništa protiv toga. Uvijek mi je drago da su uspjeli. I ja se sada hvalim "našim" mojim vrtom u selu. Trebala sam malo tako da radim i od djetinjstva u svom životu u Banja Luci. 

Ovako sam imala zlobe i zavisti i od najbližeg roda i okoline.

Sad bi samo Seju upitala, gdje su mu ta raja, gdje su mu ti prijatelji, imena i mješani meni ništa ne znače. Znače mi samo kakvi su ljudi.

Ja sam u Banja Luci čula da je Milanov blog opasan. Ali najviše od Bošnjaka i Hrvata. Neki su i u vladi i ministarstvima, ulaguju se i čuvaju svoje " gu..ce" .

A mrze ga i oni za koje Milan uvijek kaže ime i prezime, oni iz vukojebina koji su ga zbog uspješnosti, pameti i postizanje u životu u Banja Luci mrzili, a mrze ga i sad zbog uspjeha u Americi, opet sve sam sa svojom takvom porodicom.

Želim sreću svima vani koji obožavaju Bosnu a kad dođu u Banja Luku i u Sarajevo, pokazuju tu svoju vanjsku uspješnost?

Puno pozdrava od Saime koja će sada biti žešća u borbi protiv aparthejda nego u ratu. 

U očekivanju da će se neko od Sejine raje javiti na ovaj blog i pitati se gdje su ta raja bila kad ste istjerivani . Umrijeću sretna sa saznanjem da sam uvijek nesto pokušavala da učinim za Bosnu koju obožavam.

Saima


Prvi dolazak u Rakovo selo, august 1971. godine
I ovo je moja istorija. Već je prošlo 25 godina od ovog trenutka. Franin izlazak iz bolnice. Prvo su mjesec dana bile obe noge u gipsu. Pa onda jedan fiksator i jedan gips, pa onda obe fiksator, pa onda skinuto sve. Pa onda borba za izmještanje na Hvar, završetak četvrtog razreda gimnazije (opet borba), pa odlazak u Berlin i 1997. povratak u Sarajevo. U reportaži DW-televizije „istoriska izjava", „ja sebe ne vidim nigdje osim u Sarajevu".
Sliku snimio pokojni Toše Miteševski, Makedonac sa nama u zgradi i ratu. Prije rata bio fotoreporter amater. U ratu nije imao materijala, pa čuvao za izuzetne dogadjaje. Volio Franu i prije rata, tako je ostala jedina slika. Često nošena u podrum u kutijama, ubacivanja u brzini prilikom ranatiranja. Napravio izložbu "Soba njenih uspomena". Naša lijepa djevojka Dragana Ristić u svojoj izgorenog sobi, zajedno u stubištu i ratu. Umro mlad a izložba "šeta" svijetom. Organizuje njegov veliki prijatelj umjetnik Milomira Strašni.


Nakon par godina sagrađeno kupatilo i još jedan WC, 1977 g. Prvi u selu u kući. Prije toga iza kuće bio mali (žene) i veliki ( muškarci). Krug ograđen kamenjem do visine čovjeka u čučnju.
Mi ugradili i bide. Sve i danas postoji, sa YU proizvodnjom i kvalitetom. Seljaci ulazili i govorili: "Onaj Vice je lud. Pravi dvije šolje, jednu kraj druge“. Neki od tih su danas u hrvatskom saboru. 
Kod nas bio obrnut sistem sve do 2010 "okolo belaj a unutra kalaj" .

Početak mog cvijeća ispred našeg dijela

Frane ispred stričeve konobe

Početak Vicini radova
2010. na tom mjestu napravljena još jedna soba i hodnik. WC i kupatilo ostali unutra isti i dan danas. 
Keramika Jugina nije ni ogrebana. Frane 8 godina radio za američku firmu u  Sarajevu ( ( Živjela Amerika).
Radio u Rusiji  Armeniji i sad u Gruziji za istu firmu.

Ko u Bosni zelenilo

Franin drug iz Sarajeva Alen, (ima kafić u Sa), autobusom za Šibenik poslao reklamni suncobran


Pomogla i stričevoj snahi da uredi svoje stepenište. Odlično se slažemo i kad je bila podjela imovine sa stričevima , nas dvije prozvali UNOROFOR jer smo se trudile da se ne svadjaju.






Prošlo ljeto uživanje sa sinovima i unučadi. I u selu velike promjene, sad se vodi kao općina Šibenik. Asfaltiran put do kuće, voda je bila i 1971. Gradsko osvjetljenje pred kućama, na brdu Orlovacč svijetle vjetrenjače za proizvodnju struje.




Labels:

Monday, February 05, 2018

Slike i događaji - with Vladimir Nazor


Nevjerovatno ali baš ova dva dana otvaram kutije sa knjigama. Bila sam u biblioteci i na upit da li im se mogu pokloniti knjige odgovor je bio potvrdan.

Prilikom novembarskog krečenja stana, oslobađajući prostor, pakovali smo knjige u kutije. Bilo ih je u svim mogućim plakarima i ormarima. U godinama smo kad se želja za kupovinom svega i svačega smanjuje a izbacivanjem svega i svačega povećava. Bar kod mene i Vice.


On je svoje građevinske knjige poklonio fakultetu jer ni jedan od sinova nije odabrao tu struku.

Odvajajući knjige uživala sam baveći se tim poslom, za koji skoro nikad nije bilo vremena. 
Čišćenje prašine bio je Vicin hobi, a ja sam ih gledala samo kao "dunje na ormaru".

Medju mnogima dođe mi pod ruku "S partizanima", od Vladimira Nazora.  Sjećam se da je to bila školska lektira a izdavač predivna sarajevska izdavačka kuća "Veselin Maslesa" a podnaslov je bio "Lastavica - Lektira". Ničega se nisam sjećala, vjerovatno je to bilo obavezno a nama sigurno dosadno.


Sinoć je gost Senada Hadzifejzovića, putem Skype, bio Milorad Dodik. Kod Dodika je sve što je dobro i vrijedno to je sve srpsko, dignuto na kub (treću).
Tako i svi učesnici u NOB- u i oslobodioci Juge. Senad mu je postavio pitanje da li zna koliko je Hrvata učestvovalo u bitci na Sutjesci i koja je brigada prva ušla u oslobođeno Sarajevo. Nije imao pojma da se Prva ploreterska sastojala od 3.500 Hrvata, najvećim djelom Dalmatinaca.

Ja sam sjedeći na podu u jednom dahu pročitala dnevnik.


Stil pisanja, opisi događaja, jednostavnost i poštenje, toliko me podsjetilo na ovaj naš blog. Najveći broj blogera, koji su protjerani iz Banja Luke, su za mene opisivali svoje živote nakon prisilnog odlaska i usred mira i  života koji nam je obezbijeđen nakon događaja koji su opisani prije 73 godine.

Sad ću malo fotografirati knjigu i skenirati pojedine djelove samo za podsjećanje.

Rado bih ovu knjigu poslala Dodiku i jednom delegatu u Hrvatskom saboru (Glasnović - 
Hercegovac), koji cijelom Saboru "reve" protiv Tita i partizana, govori im često "sram vas bilo" a pozicija ????????????????????


Pozdrav Saima

Labels: