SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, November 15, 2017

S kumovima u Amsterdamu

Posjetu sinu, snahi i unukama u Nizozemskoj smo iskoristili da se sretnemo sa kumovima, nešto slično što smo uradili prilikom naše dvije zadnje posjete starom kontinentu. Prošli put smo prvo „svratili“ do njih u Norvešku a prije toga su oni „skoknuli“ do Dublin-a, gdje je bila naša „baza“.

Ovaj put sam za našu „bazu“ odabrao Haarlem, stari nizozemski grad u blizini Amsterdama. Rezervirao sam sobe za četiri dana, s namjerom da obiđemo još neka zanimljiva mjesta u državi u kojoj se ima šta vidjeti.


Sve je bilo isplanirano do detalja. Roosendaal (i naše unuke) smo ostavili iza sebe negdje oko 1:30 po podne u namjeri da Žiške dočekamo na aerodromu, odakle bi zajedno nastavili do Haarlem-a. Ali, i najbolji planovi ponekad ne vrijede puno. Dok smo kumove čekali na izlazu broj 2 (na koji su trebali izaći putnici iz Osla), oni su nam promakli kroz izlaz broj 1. I dok smo lutali aerodromom nadajući se da ćemo ih negdje ugledati, Nera se sjeti da u pomoć pozove nove tehnologije. Skype nam pomože da uspostavimo kontakt s Almom, našom kumicom, koja je mamu i tatu obavijestila da ih tražimo već duže vremena. I tako se kumovi ponovo nađoše na aerodromu, što je u našem slučaju već postala tradicija.

U naš hotel smo stigli u rano predvečerje i, nakon što smo se smjestili u sobe, ostade nam taman toliko vremena da odemo na večeru u obližnju piceriju koja je šire poznata kao mjesto gdje se može pojesti zaista odlična pica. U toploj prostoriji punoj gostiju iz cijelog svijeta, uz jelo i piće, ostasmo par sati u prijatnom razgovoru, kao što je to normalno kada se nađu stari prijatelji. Sutra nas je čekao put u Amsterdam, jer sam tako isplanirao. Vrijeme je trebalo biti promjenjivo, s povremenom kišom, pa mi se posjeta Amsterdamu činila logičnom: kupio sam karte za turistički brodić kojim smo mogli obilaziti grad i kad je kiša a jedna od opcija je bila i posjeta nekom od poznatih amsterdamskih muzeja u slučaju da nam kiša zaista pokvari sve druge planove.

Amsterdam smo već dosta dobro poznavali jer smo ga prešli uzduž i poprijeko prilikom naše prve posjete gradu koji godišnje privlači na milione turista iz cijelog svijeta. Bilo je to vidljivo odmah na glavnoj željezničkoj stanici koja je vrvila od putnika. Isti prizor smo zatekli i u ulici Damrak koja vodi od glavne željezničke stanice prema trgu Dam, koji je, na izvjestan način centar grada. Zaputili smo se u tom smjeru, bez nekog posebnog plana, jer je u ovom gradu zanimljivu na bilo koju stranu da okreneš.

Na trgu smo zatekli veliki ringišpil oko kojeg se vrtila masa svijeta. Nastavili smo lutati ulicama, onim uskim s mnoštvom trgovina a onda bi nastavili uz kanale koji presijecaju grad, prelazeći bezbrojne mostove i fotografišući tu i tamo, da se sačuva pokoja fotografija za uspomenu i sjećanje.
Iako vrijeme nije surađivalo (malo, malo bi zapadala kiša, ponekad jača), nismo se dali zbuniti. Šetali smo uz kanale, nadajući se da će se vrijeme proljepšati. Nakon duže šetnje odlučismo da popijemo kavu i pojedemo po kolač u jednoj bašti u blizini jednog od kanala. Kiša je postala dosadna ali nas to nije omelo da sjednemo u baštu, ispod „sucobrana“, nadajući se da će se vrijeme poboljšati.

Kako je kiša bila uporna, odlučili smo da uskočimo na turistički brodić i na taj način obiđemo grad.  Bila je to šansa za naše kumove da vide grad iz jedne druge perspektive, i usput nauče nešto o historiji glavnog grada Nizozemske.

Vožnja brodićem je bila interesantna a nakon povratka na mjesto odakle smo pošli, nastavili smo s obilaskom grada. Vrijeme je i dalje bilo promjenjivo, ponekad bi se čak pojavilo i sunce ali bi ga brzo sakrili oblaci. Međutim, to nam nije smetalo da uživamo u razgledanju grada koji je sačuvao svoju dušu usprkos činjenici da je prijetila opasnost da se, zbog načina na koji je većina njegovih objekata izgrađena, mnogi od njih uruše. Nizozemci nisu kao mi koji rušimo i ono što je teško srušiti samo da naudimo svojim neprijateljima. Primjer za to je ovaj naš zadnji rat kada su mnogi vjerski (a i drugi) objekti porušeni kako bi se izbrisali tragovi da su neki narodi živjeli na tom prostoru. Da su, kojim slučajem, Turci izgradili Kastel, vjerujem da bi i on bio srušen kao što je to bio slučaj sa džamijama u našem gradu. Pošto su ga izgradili Rimljani, koji trenutno nisu glavni neprijatelji onima koji sada vladaju našim gradom, (iako, po tvrdnjama nekih okorjelih nacionalista, ljubitelja raznih teorija zavjera, ni njima nisu čiste ruke), on se, čak, obnavlja.  

Vrijeme se ponovo počelo kvariti, kiša je ponovo počela i postajala sve dosadnija. Vrijeme je bilo da se nešto prezalogaji. Predložio sam jedan mali talijanski restoran u blizini glavnog traga u kojem smo jednom dobro jeli. Za njega smo se odlučili na nagovor vlasnika, starijeg čičice s brkovima, koji nas je nagovorio da svratimo kod njega, stojeći na vratima restorana koji je bio gotovo prazan. Ni ovaj put nismo pogriješili. Restoran je bio topao, ugodan, gdje smo, uz talijansku muziku, odlično večerali. I ovaj put smo vidjeli istog čičicu što je bila prilika da mu kažemo kako smo svratili kod njega jer smo prije tri godine kod njega dobro jeli pa smo ovaj put doveli i naše prijatelje. Bilo mu je drago to čuti jer je u Amsterdamu ogroman broje mjesta gdje se može jesti i konkurencija među ugostiteljima je velika. Na odlasku sam mu obećao da ćemo opet svratiti kod njega ako nas put nanese na ove strane.

Poslije večere smo se zaputili ka željezničkoj stanici. Bilo je vrijeme da se vratimo u hotel, da se odmorimo, jer smo cijeli dan šetali. Kišica je dosadno padala cijelim putem ali nam to nije smetalo. Tema za razgovor nije nedostajalo tako da smo uskoro stigli na peron odakle je išao naš voz. Na peronu, ovaj put, izuzetna gužva. Isti voz je vozio do aerodroma i uskoro je naš vagon bio pun k'o šibica. Bilo je to prvi put da nam se nešto tako desilo jer je u vozovima obično nema previše gužve i uvijek ima slobodnih sjedala. Srećom, izlazili smo na prvoj stanici odakle smo presjedali na autobus jer se dio pruge prema Haarlema taj dan  popravljao.

U hotel smo stigli već kad je dobro pala noć. I u Haarlemu je padala kišica pa smo odlučili da nikuda ne idemo. Pred nama su bila još dva dana hodanja i trebalo je prikupiti energije za nove izazove.






Labels: , ,

Tuesday, November 14, 2017

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Saima - Ljepotom se brani Bosna

Aljosa - Josip Pejaković...


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Ljepotom se brani Bosna

Ove godine je obilježavanje godišnjice Maka Dizdar na mnogo TV stanica u BIH, obilježeno na vrlo lijep način. Svi prilozi su imali toplinu i veliku količinu prikazane ljudskosti u osobi koja je opisivala našu domovinu  u svoj njezinoj ljepoti i tuzi.

Mene se posebno dojmio ovaj Aljošin video.

U dalekoj Kanadi, naši ljudi, kulturni, onakvi kakvi su odlazili u izbjeglištvo i ostali najveći ambasadori naše zemlje, uživajući poštovanje koje su mukotrpno sticali.

U posljednje vrijeme ovdje pušu neki  bolji vjetrovi. Promjenu dogadjaja o ratu i u ratu ne možemo vratiti, vrijeme prije njega takodje, od njega već 25 godina. žive političari i njihovi sateliti i to vrlo dobro. Veliki broj gradjana i uglednih intelektualaca je shvatio da se sada Bosna može braniti samo njenom ljepotom i dobrim ljudima, iz prošlosti i danjašnjice.

U prilogu šaljem inserte iz intervjua časopisa "Azra".

Ovo što je mladi kreator napisao o Sarajevu bilo je u cijeloj našoj Bosni, dok su se njeni ljudi držali tradicije i odgoja svojih predaka i roditelja.


Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, November 09, 2017

Manifestacija 100 godina - Mak Dizdar - video link


Video klip s manifestacije, koji je poslao Aljoša, možete pogledati OVDJE.

Labels:

Tuesday, November 07, 2017

Vlissingen

Marina u Vlissingenu
Posjetu gradu Vlissingen na obali sjevernog mora su isplanirali snaha i sin. Kako se u Nizozemskoj najbrže putuje vozom, Sjeli smo na voz i relativno brzo stigli na odredište.

Od željezničke stanice do centra grada smo išli obalom. Trebalo nam je dobrih petnaestak minuta dok smo stigli do mjesta gdje se šetalište spušta prema glavnom trgu grada.  Lijepo vrijeme je izvuklo raju na van (a Nizozemcima ni hladnoća ne smeta) pa su bašte restorana bile prilično pune. I mi smo odlučili da malo odmorimo i da se gušteramo uz kavu i kapućino, već kako je kome bilo po volji. Emina se, po običaju, odlučila za sladoled dok se Suada dobroćudno igrala u kolicima.

Putujem...
Od glavnog trga smo se zaputili prema gradskoj plaži. Nije to plaža kao što su to one naše na Jadranu ali se tokom ljeta na njoj nađe dosta ljubitelja sunčanja. Čak i na dan naše posjete, lijepo vrijeme i blizina mora, su privukli, većinom mlađe, da se izvale na pjesku i uživaju na suncu, usprkos vjetriću koji je stalno pirkao.
... a putujem i ja!
Emina se uskoro našla u pijesku. Svi pokušaji da se zadrži na betoniranom dijelu plaže nisu urodili plodom. Dido se, naravno, morao priključiti. Prvo je to bilo prosipanje pijeska kroz prste ruku a onda se pravila kula. Radilo se to uporno, bez obzira što se kula, malo, malo rušila. Dido je pomagao da se pijesak malo nabije, da se ne runi, a Emina je stalno dodavala novi. I nana je malo pomagala pa je unuka bila presretna. Trajalo bi to ko zna koliko dugo da mama i tata nisu rekli da je vrijeme da se ide nešto jesti. Bilo je tu i plača ali se na kraju našao način da se taj tako privlačni pijesak ostavi i zaputi nazad ka centru grada.

Na stanici u Vlissingenu
Vjetar je postajao sve jači i ponekad je čak bio neugodan. Žurili smo da nađemo pogodan restoran gdje bi svako mogao naći nešto za sebe. Ekipa se na kraju skrasila u jednom od restorana na glavnom trgu a onda se, već kad je padala noć, zaputila nazad do željezničke stanice.
Pošto smo htjeli stići na voz koji je polazio za nešto više od deset minuta, moralo se malo potrčati. I nije bilo problema. Dido nije trčao već godinama ali je držao korak s mlađima kao da mu nije skoro sedamdeset.

Marina u pozadini
Voz smo uhvatili i nakon tridesetak minuta stigli nazad u Roosendaal. Suada je u vozu zaspala a Emina nas je zabavljala. Putovanje vozom je za nju već dobro poznata stvar jer je s roditeljima, koristeći ovaj vid prevoza, obišla priličan dio Nizozemske. Tako je to u ovoj državi gdje su bicikli i željeznica glavni načina prevoza i dio su svakodnevice. Uvjetili smo se u to i narednih dana kada smo s kumovima obišli još par nizozemskih gradova koristeći, upravo željeznicu. A kod nas u Bosni voz koriste samo oni koji nemaju drugog izbora.Po povratku u stan, palo je kupanje, pa odlazak u krevet. Djeca su bila umorna i zaspala su brzo, bez gubitaka.
Idemo ka glavnom trgu
I buđenje slijedećeg jutra je kasnilo. Još jedan dan naše posjete Nizozemskoj je prošao a meni je kao  uspomena ostalo par fotografije od kojih neke evo objavljujem. Kada smo krenuli, zaboravio sam kameru a baterija iPhona je bila gotovo potpuno potrođena pa su mnoge zanimljivosti, nažalost, ostale nezabilježene.

Lijep, sunčan dan i bašte restorana okupan suncem

Bašta prazna, restoran danas ne radi

Jede se sladoled

Dido čeka da na njega dođe red

I Emina voli sladoled

Idemo na plažu

Opa!

Emina i dido prave kulu

Pogled na plažu

Šetnja starim dijelom grada

Čeka se večera

Labels: ,

Friday, November 03, 2017

Srce moje dijeli se, na prije i poslije tebe...

Neposredno prije moje posjete Sarajevu, sada u oktobru 2017.god., a koja je bila i moja 75. postratna posjeta gradu u kome je rodjen moj sin Kenan, gdje je umro moj muz, gdje je prije cetiri godine umrla moja nikad prezaljena majka, javila sam se gosp. Komljenovicu sa zamolbom i zeljom da moj sarajevski telefonski broj proslijedi gdji Saimi, revnoj bloggerki, cija me iskrenost napisa plijenila od samog pocetka posjecivanja ovog izuzetnog blogga, a koji je vise od diplomatskog iliti konzularnog predstavnistva za sve "dobre Bosnjane", nemilosrdno rasute u nasem povijesno evidentnom planetarnom egzilu!

I desilo se cudo! Saima se javila odmah nakon mog slijetanja u Sarajevo, srdacna i neposredna vec u prvom razgovoru, u glasu se osjecala prisnost i iskrenost, te nasa obostrana zelja da se sto prije i vidimo! Ovog oktobra Sarajevo nas je pocastilo i prekrasnim vremenom, boje jeseni i cisto sarajevsko nebo bili su kao naruceni dekor za ovaj "bliski susret prve vrste!"

Godinama od napustanja domovine prorijedili su se susreti sa prijateljima, sa rodbinom, poznanicima, na sve nas podsjecaju jos samo stare fotografije snimljene vjernim klasicnim fotoaparatima, koje vremenom blijede, ali ne nestaju, kao digitalni izumi novijeg vremena, oni na "guranje", koji nisu u stanju da zabiljeze i pecate uspomene na isti nacin, niti da budu zlatna prasina sa spomenika i nisana dragih osoba koje su nas napustile zauvijek i ostavile kao sirocad u danasnjem svijetu bez milosti!

Prvi ugovoreni susret bio je u Beckoj kafani sarajevskog hotela "Evropa", najgradskijem sastajalistu danasnjeg Sarajeva, gdje su se uvijek i u starom predratnom, vise austrijskom nostalgicnom enterijeru, sastajale gospodje i gradske dame, dotjerane i super elegantne, da vide druge i da budu vidjene i same, gdje se i moja malenkost vidjala svake subote sa radnim kolegicama i prijateljima!

Saima i ja se nismo nikad ranije fizicki srele, pa umjesto onog znaka prepoznavanja "sa cvijetom u ruci", sa "karanfilom na reveru", ja sam joj rekla: "Prepoznaces me po markantnim Bahtijarevica obrvama, koje karakterisu ne nase banjalucko porijeklo, nego perzijsko", jer banjalucki  Bahtijarevici su direktni potomci perzijskog plemena Bahtijari, pa su moje i obrve mog brata, mog djeda Edhem-age Bahtijarevica, mog tate, amidza Mirze i Murisa, moje drage tetke, pa i moje, skoro iste kao danasnjeg predsjednika Irana, Hasana Rohanija, ili "ne bud primjenjeno", bivseg perzijskog saha Reze Pahlavija.

Uprilicila sam i izabrala mjesto, bas ispod slike Spire (Spiridona) Bocarica, slikara i erudite, Srbina rodjenog u Crnoj Gori vjerskog sluzbenika, geologa, paleontologa, muzeologa, Banjalucanina, koliko i Sarajlije, cija slika "Pogled na Alifakovac", krasi zid ove obnovljene austrijske ljepotice, uz bok kraj Berbera i dr., a za ciju je restauraciju zasluzan moj prijatelj i vlasnik Galerije "Paleta" iz Sarajeva!

Za susret sa Banjalucankom plemenita roda nisam mogla bolje ni odabrati, zar ne?

Ugledale smo jedna drugu, zagrlile se i poljubile, sjele i pocele... Bio je to susret kakav dugo nisam dozivjela, vremeplov u pricama o nesretnom ratu, mom izbjeglistvu, djeci, njihovom prezivljavanju u opsjednutom Sarajevu, ali i o ljudima, poznanicima, knjigama, umjetnicima, o rahmetli sestri Melihi, dugogodisnjoj direktorici Umjetnicke galerije Bosne i Hercegovine, o mom Zagrebu, o Svedskoj, o Bosancima u egzilu, o ljudskom otudjenju, o nakaradnosti postratnog vremena u domovini, o tajkunima, o politicarima koji nisu mozda vrijedni ni pomena, o pjesmama, o modi i zenskom sarmu, kinima i filmovima - nostalgicni put kroz vrijeme koje je iza nas, ali cija ljepota, moral, duhovnost, ljudskost, humanizam svake vrste, mogu biti samo misaone imenice novoj generaciji i kao bajke o dobrim vilama, kojima se sada mora vjerovati i koje ne smiju golicati fantaziju nevjericom i sumnjom-da li je tako stvarno bilo i jesu li ti i takvi ljudi nekada i postojali!?!

Kasnije nam se pridruzio i Vice, Saimin muz, fini gospodin zavidne radne provenijencije i poznavanja povijesti i ljudi, pa smo se otimali i za rijec, ali je sve bilo tako lijepo, iskreno, a da ne pretjeram, i mladalacki, iako smo sve troje krocili u 8.deceniju zivota!

Saima i Vice su me pozvali i u svoj lijepi dom u sarajevskom naselju Hrasno, a o toj gostoljubivosti, o posluzenju i njenom telecem pecenju mogla bih napisati i poseban prilog!

Nase dalje i drage susrete u Sarajevu, Saima je vec opisala i objavila na bloggu, ja sam se vratila u Svedsku, ali ni skandinavska zima i mrak ne mogu ugasiti zar i "plamen" ovog susreta, te ostaje samo da kazem: "U tuzi rastanka lezi i radost novog sastanka !"

Saida Bahtijarevic-Bekic

Labels: ,

Wednesday, November 01, 2017

Radost i tuga

Igra u pjesku na plaži grada Vlissingen-a
Posjeta sinu, snahi i unukama je odlagana nekoliko puta. Neki zdravstveni problemi u familiji su uzrokovali promjenu plana ali na kraju smo ipak uspjeli poletjeti za Nizozemsku, ovaj put preko Islanda, uz pomoć auviokompanije WOW koja od nedavno nudi direktne letove iz Pittsburgha. Za nas je to velika promjena jer smo do sada najčešće iz Pittsburgha letjeli do nekog drugog grada u USA a odatle za Evropu. Česta kašnjenja ili čak otkazi lokalnih letovi su nam stvarali mnogo problema, letovi su trajali mnogo duže nego što je to trebalo, gubili se živci zbog bojazni da će se zakasniti na slijedeći let. Ovaj put je sve proteklo u najboljem redu a avioni su na destinacije stizali u prosjeku tridesetak minuta ranije od planiranog.

U obližnjem parku: nana donijela zmaj iz USA
Dok je Nera iz Rejkjavika prvo odletjela bratu u Kopenhagen, ja sam letio za Amsterdam a odlatle vozom do Roosendaala u kojem mi sin s familijom živi zadnje četiri godine. Žurio sam da stignem na rođendan starijoj unuci koju nisam vidio od decembra prošle godine. A bio je to i prvi susret sa mlađom unukom Rixt-Suadom-Soirsin, čije slike stižu svaki dan putem Interneta.
Famke-Emina-Roisin je kod nane i dide provela dvadesetak dana za vrijeme prošlogodišnjih božićnjih praznika, unijela puno radosti u kući na kraju sokaka, razbila monotoniju svakodnevice, uživala u igri s didom i nanom, obilazila Pittsburgh i njegovu okolicu. Dok sam sjedio u udobnom vozu koji me je po redu vožnje vozio ka odredištu, pitao sam se kako će Emina reagirati kada se pojavim na vratima? Da li će se sjetiti naših igara, da li su komunikacije Skypeom svake subote ostavile traga u mladom mozgu koji se suočava sa mnogo izazova: novim tehnologijama koje su i za nas ponekad zbunjujuće, četiri različita jezika kojima je svakodnevno izložena...
Pušu se baloni
Nisam htio da me iko čeka na stanici već sam se polako zaputio ulicama prema Davorovom stanu lociranom pedesetak metara od glavnog trga grada. Brzo sam stigao do odredišta, pozvonio na ulazna vrata zgrade i popeo se liftom na treći sprat. Vrata stana su bila otvorena. Ušao sam i u dugačkom hodniku ugledao lijepu curicu koje me je gledala sa znatiželjom, ali bez straha. Mama joj je rekla da dolazi dido i možda joj je to zvučalo poznato jer sam ja, prilikom svakog razgovora preko Skypea, tu riječ ponavljao desetinama puta, nadajući se da će je ponoviti. Nije mi potrčala u susret, nisam to ni očekivao, ali nije ni bježala. Polako je otišla u dnevni boravak i zaustavila se kod stolića ispred televizora. Nisam joj prilazio jer sam se bojao da će me se prepasti, već sam torbe ostavio u kutu sobe i okrenuo se prema njoj govoreći: Emina, stigao je dido! Dođi didi! Stajala je na istom mjestu, gledala me svojim velikim pametnim očima u kojima nisam osjetio strah od susreta sa strancem. Na podu sam ugledao balon i rekao joj da mi ga da. Poslušala me je i ja sam počeo da se s njim igram. I to je bilo dovoljno. S poda je podigla drugi balon i igra je počela. Dnevnim boravkom je odzvanjao smijeh. Led se otopio. Unuka i dido su se ubrzo igrali, istina, još uvijek s malo nevjerice jer mi je bježala iz zagrljaja. Ali, nisam forsirao. Znao sam da će i to doći. Djetetu je trebalo dati vremena da u svojoj maloj glavici poveže mnogo toga. Imao sam vremena. Nazad za Pittsburgh ću tek za petnaestak dana i stvari će leći na svoje mjesto.
Vozimo se vozom
I bi tako. Slijedeće jutro je ustala prije mene, čuo sam je kako trčkara dnevnim boravkom, kako nešto priča na jeziku razumljivom samo njoj, kako dira igračke. Podigao sam se da me vidi a ona je odmah dohvatila balon i pažljivo donije do mog ležaja. Onda je otišla po svoj i igra je ponovo počela. I od tog jutra je bila igra neprestana. Dido je bio smiješan, pravio različite grimase, puhao balone od sapunice, išli smo u šetnju, gledali televiziju. Ujutro se, kao slučajno, dopuštalo da je dido uvuče u krevet, da je golica dok se ona kikotala i ko fol branila. Uveče je dido morao voditi unuku na spavanje. Kada bi joj tata rekao da je vrijeme za spavanje, Emina bi dolazila do dide, hvatala ga za ruku i vodila kroz mračni, dugački  hodnik do svoje sobe. Tu je dido morao čitati priče, ponovo praviti grimase.
Nano, ostavi taj iPad!
Kada se išlo u šetnju, dido se držao za ruku. Nanin pokušaj da je uhvati za drugu ruku bi se završavao ljutitim gunđanjem. Dido se vodio na obližnji trg na kojem se nalazi mala trambulina, odakle bi se išlo na malo igralište za djecu u obližnjem šoping centru, a nakon toga bi se kupovao sladoled, s didom se sjedilo ispred obližnjeg parka i gledalo kako prolaze auta... I nana je tokom vremena dobila pokoji poen ali je dido bio glavni.
Mlađa Suada je za to vrijeme dobročudno gledala na došljake, smješkala se, dopuštala da je se nosa. Tu je nana bila glavna ali bi i dido ponekad uskakao kao zamjena.
Važna sam, dido me čuva
Bilo je tako dobrih desetak dana a onda je došao dan rastanka. Morali smo nazad kući i igre su morale prestati. Bilo mi je teško. Kako se rastati? Kako objasniti djetetu da dido sutra neće biti tu, da više neće biti zajedničkog pravljena balona, čitanja priča pred spavanje, jutarnje gnjavaže u krevetu? Ali, život je takav. A nisam ga birao. Za mene su ga izabrali drugi u svojoj zaslijepljenosti nacijom, mitovima, opsjednuti teritorijom i lažnom vjerom u svoga Boga. Idioti, koji su u crno zavili mnoge, a čine to i sada, kao što je to u našem slučaju.
Da ne bi glupog rata, dido bi se s unukama igrao često, ne bi nam trebale nove tehnologije da se družimo, ne bismo bili stranci jedni drugima. Djeca bi odrastala u familijama kao što je to bilo u naše doba, ne bi se sve svodilo na druženja svakih par mjeseci, jednom godišne ili možda i rjeđe.  Znam da to tim idiotima ne znači ništa i da vjeruju da su postigli što su naumili. Ali, nadam se da će ih jednom stići zaslužena kazna za sve ono što su nam učinili. Možda će im neko oprostiti ali ja neću nikada. Niti ću zaboraviti.
U bašti obližnjeg kafića
Iz stana smo se izvukli tiho, dok je Emina spavala. Na trenutak sam se uvukao u njenu sobu i napravio samo jedan snimak, kako bezbrižo spava, ne znajući da dide više neće biti tu kada se probudi. Druga unuka, Suada, je još premalena da shvati šta se oko nje dešava. Ali i ona će uskoro odrasti i onda će didina tuga biti dvostruka.
Šetnja Roosendaal-om
Kući smo stigli na vrijeme, bez problema. Ušli smo u praznu kuću u kojoj se dječiji smijeh neće čuti do ko zna kada. Emina i Suada su ostale daleko, tamo preko okeana, da odrastaju bez nane i dide koji će jedva dočekati da dođe subota kako bi se, bar preko Skypea, s njima poigraju. Tuga je to ali se surova stvarnost mora prihvatiti. Uz nadu, da će se, možda, jednog dana stvari promijeniti. Samo da taj dan ne dođe prekasno.

Tuesday, October 31, 2017

Josip Pejaković...

... je dao intervju u " Avaz-u. Šaljem naslov i samo jedan isječak od fantastičnog čovjeka kojeg vole svi bosanski patrioti koji misle svojom glavom i dive se svemu što je u svojoj bogatoj karijeri napravio. To su ljudi i iz prošlog sistema, to su svi koji se osjećaju kao Bosanci, neovisno kojoj religiji pripadaju i koji do bola vole ovu našu napaćenu a prelijepu zemlju Bosnu.



Ovako počinjem i zbog Aljošinog zadnjeg priloga umjesto samo komentara.

Održati u dalekoj Kanadi ovakvu lijepu manifestaciju u čast 100-te godišnjice od rodjenja velikog književnika Maka Dizdara.
Koristim priliku da zamolim Aljošu da uputi moje iskrene čestitke svima koji su u ovom učestvovali.

Čini mi se da polako počinju da pušu neki bolji vjetrovi kod normalnih ljudi u pogledu smanjenja šutnje od ljudi koji imaju šta reci i koji shvaćaju da treba više da prodju samo svađe  i samo priče o ratu za kojeg još uvijek nema realnog prikaza stanja i priznavanje istine o svemu sto se dešavala.
Došlo je vrijeme priče o vjekovnoj kulturi i ljepotama Bosne, o njenoj istoriji i svim grabljicima i pljačkašima koji su kružili iznad njenog neba i žarili i palili po njenoj zemlji.

Za mene su ovi zadnji najgori, jer sam živa samo za njihova vakta.

Saida

Ovo je u trećem dijelu posvećeno mom poznanstvu i susretu sa Saidom Bahtijarević koja se nedavno javila na blog. Njoj je otac bio iz poznate banjalučke porodice Bahtijarević.

Oženio se dervenčankom i ostao u Derventi cijeli život. Ona se sa nostalgijom sjeća odlazaka sa ocem u Banjaluku ali joj Banjaluka nije tako bliska i poznata kao nama. Možda je i to bio razlog sto se nije češće javljala na blog. Ja sam prije rata često prolazila kroz Derventu na putu  za Banjaluku. To je bio zaista lijep mali gradić. Iz njega su i Duraković Prof Enes i njegove sestre Mevlida i Raza. Posebni ljudi i ugledni gradjani Sarajeva od davnina.

I moj vjenčani kum Aco Ilišković, koji je za mene bio čovjek - gromada. ( šteta sto nije i ostao). Na Braču sam upoznala Gajura i Esmu (brat im se družio s mojim Zlatkom u Holandiji). imali su najpoznatiju čevapčinicu u Derventi. Sad imaju najbolji restoran i hotel, na najboljem dijelu Supetra na Braču. Bila je odlična tvornica cipela "Unisove" tvornice., poznatu Gimnaziju i šta sve ne.

Od kad je Derventa pripala RS-u nikad ništa za ovih 25 god nisam čula ništa. Kao da je bez kulture i multietičnosti umrla.

Susret sa Saidom u njenom stanu, susret sa knjigama i slikama i okus njene baklave razlog su ovog teksta na blogu.



Slikala sam Andersenova bajke koje je dobila na poklon kad je imala 10 godina a otac je kupio kad je bio na službenom putu u Zagrebu. Sjetim se i svog oca da je dizao kredite samo za dobre ali i skupe knjige.
Sad kad vidim tu ljepotu i sjetim se šta se danas kupuje desetogodišnjacima imala bi sve razloge da padnem u depresiju od tuge.







Nestane dalje inspiracije, nakon posljednje rečenice. 

Pozdrav Saima


Knjiga koju je njen otac uokvirio Politikom

Vice i Saida

Saida i Saima ispred njene zgrade

Labels: