SLIKE I DOGADJAJI
Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.
Saturday, March 16, 2024
Sunday, February 11, 2024
Na stanici u Puli...
Zima je,
temperature se ponekad spuštaju skoro do nule ali čim se pojavi sunce prijatno
je za prošetati i popiti kavicu na nekoj od bašti pulskih kafića. Prije neki
dan smo išli u grad zbog nekog posla a onda odlučili da malo prošetamo jer smo
posao obavili brže nego što smo planirali.
Pula je mali grad
i ćaskom se stigne s jednog do drugog kraja ali ga još uvijek nismo obišli i
bolje upoznali jer nam se ne ide iz naše Pješčane uvale. Ljeti, zbog kupanja, a
zimi, jer nam je najljepše popiti kavu na terasi kafića Yes, s koje se pruža pogled
na zaliv. Kako smo poslovni sastanak imali u uredu u blizini Arene odlučili smo
da se prvo spustimo do mjesnog Matičnog ureda. Kada smo, zbog problema oko
pribavljanja vjenčanog lista iz Banjaluke, u posljednjem momentu uspjeli
produžiti Nerin privremeni boravak u Hrvatskoj prije puta u Los Angeles, u
MUP-u nam rekoše da naše vjenčanje možemo upisati u Matičnom uredu u Puli i
nakon toga vjenčani list možemo izvaditi bez odlazaka u Banjaluku.
Na stanici u Puli... |
Hotel Rivijera |
Hodajući od Arene prema željezničkoj stanici iznenadili smo se promjenama koje su se desile zadnjih par godina otkako smo se preselili u Istru. Nekoliko ulica i kružnih tokova je jako lijepo sređeno pa sav dio oko Arene, s nekoliko parkova koji se protežu ka obali, čini jednu skladnu cjelinu. I građevine iz Austro-Ugarskog doba su nas iznenadile svojom ljepotom. Posebno smo bili prijatno iznenađeni hotelom Rivijera koji je u prijeratno vrijeme bio centar okupljanja filmskog za vrijeme tradicionalnog filmskog festivala. Hotel nije u funkciji i nije nam jasno zbog čega nije renoviran jer se radi o zaista arhitektonski lijepom objektu.
Kolodvorska ulica |
Još nekoliko objekata u aleji koja vodi prema željezničkoj stanici nam je zapalo za oko. Radi se o vilama koje bi, ako bi se renovirale, još više doprinijeli ljepoti grada koji se tek prije nekoliko godina okrenuo turizmu.
Zgrada željezničke stanice |
Do željezničke stanice nam je trebalo nekoliko minuta. Stanična zgrada, slična drugima koje je Austro-Ugarska gradila za svoga vakta, je zjapila prazna. Vozovi na nju rijetko dolaze i teško da bi neka nova Katrin mogla njime stići na svom putu ka Jadranu. A bilo bi lijepo kada bi se u Pulu i iz Pule moglo putovati kao nekada, onako kako smo mi u svom djetinjstvu i mladosti putovali na Jadran, bilo preko Sarajevo do Ploča ili preko Bihaća i Perkovića, do Splita ili Šibenika. Proći će još mnogo godina dok se željeznički saobraćaj u našim krajevima oporavi od posljedica zadnjeg rata a naš narod ponovo navikne da može putovati sjedeći bezbrižno u vagonu prve ili druge klase, već kako kome paše.
"Balaševićeva" klupa |
Na povratku ka mjestu gdje smo parkirali auto prošli smo pokraj klupe koju je grad Pula u čast Đorđa Balaševića postavila u Kolodvorskoj ulici u blizini hotela Rivijera. Na gornjoj strani klupe su isklesani stihovi „Na stanici u Puli…“ a sa strane je ugravirano Balaševićevo ime. Balašević je volio Pulu a i Pula njega, u čijoj je Areni održao jedan od svojih posljednjih koncerata. Proglašen je počasnim građaninom Pule 11. maja 2019. U velikom je to kontrastu s Banjalukom u koju Balašević poslije rata nije nikada navratio i gdje ga mnogi još i danas mrze. A mrze ga jer je rekao da u Banjaluku neće dolaziti sve dok se u nju ne vrate svi oni koje je Banjaluka protjerala. I jer je bio protiv rata i zlodjela koje je u njegovo ime učinila vlast na čelu sa Slobodanom Miloševićem sa saradnicima, onim iz Srbije, i onim iz Bosne.
Pula ima još mnogo interesantnih mjesta koje moramo obići. Puna je historije i zanimljivih starina vezanih za živote naših ljudi u ovim krajevima. I Balašević je dio te historije i drago mi je da smo svratili do mjesta koje je opjevao u svojoj pjesmi koju i danas često čujem na radio valovima.
Sunday, February 04, 2024
In memoriam - Osman Kovačević
O Osmanu i
njegovoj sudbini sam na blogu pisao nekoliko puta pa ne bih da se ponavljam.
Oni koji su ga poznavali znaju o kakvom se čovjeku radi: poštenom, vrijednom,
kojeg su, u vremenima prije nego je „demokratija“ stigla u naše krajeve,
cijenili svi. I njegovi prijatelje, i komšije, i radne kolege. Ali eto, takav
Osman nije valjao novim „demokratama“ koje su širile laži o njemu u danima kada
je svaka napisana ružna vijest mogla imati kobne posljedice.
Na sreću, Osman
se s familijom skrasio u Zadru i tu ostao do kraja svog života. Dugo godina je
bio jako vitalan, i, kako mi se čini, uživao u životu koliko se to može nakon
svega što nam se dogodilo.
Čujem da će Osman
biti sahranjen u Banjaluci, gradu koji mu je prirastao srcu. Na posljednji
počinak će ga ispratiti ono malo pravih Banjalučana koji još uvijek tamo žive,
jer većina onih koji su Osmana poznavali neće biti tamo. Daleko su od rodnog
grada koji već odavno nije ono što bio nekada.
Osmanovoj supruzi
Emiri, sinovima Mirzi i Idrizu i ostaloj ožalošćenoj familiji izražavamo naše
iskreno saučešće.
P.S.
O Osmanu i
njegovoj sudbini – da se ne zaboravi:
Pismo prijateljima u Ameriku - nastavak
Saturday, February 03, 2024
In memoriam - Ibrahim Hamzić
Ibru Hamzića sam znao još
iz Tehničke škole a jedno vrijeme smo bili radne kolege u OOUR-u TU, RO
Profesinalna elektronika, SOUR-a Rudi Čajavec. Za vrijeme ovog zadnjeg rata Ibro se s familijom prvo
našao u Njemačkoj a onda se, kada je Njemačka odlučila da šalje izbjeglice iz
Bosne nazad u Bosnu, odlučio za Ameriku jer u rodni kraj mu se nije vraćalo. U
Pittsburghu se, kao većina naše raje, uspio zaposliti i raditi u istoj
kompaniji nešto manje od 10 godina. Iako je imao posao, Amerika mu nije nikako
pasala pa se jedne godine iznenada odlučio za povratak u stari kraj. Znali smo
da mu se život u Americi nije sviđao i da je bio nesretan što je morao
napustiti rodni kraj ali nismo očekivali da će ostaviti posao od kojeg se moglo
solidno živjeti. Vratio se u kuću u blizini Vrbasa, u neizvjesnost, gdje smo njega i njegovu suprugu
Asime posjetili nekoliko puna prilikom naših posjeta Banjaluci.
Kako su godine
prolazile a naše posjete Banjaluci bile sve kraće i kraće, nismo stizali da
svratimo do Ibrine kuće na obali Vrbasa, da porazgovaramo i upitamo se za
zdravlje. Prilikom nedavne posjete Los Angelesu saznali smo da je teško
bolestan ali nismo vjerovali da ga više nećemo vidjeti. U sjećanju će mi ostati
naša druženja, Asimini mezetluci, proslava Davorove diplome kada je bio glavni
majstor za pečenje janjeta, pomaganje prilikom preseljenja Tufekčića… Ibro je
otišao tamo gdje ćemo i mi ostali, samo ne znamo kada je ko na redu.
Asimi i ostaloj
ožalošćenoj familiji izjavljujemo naše iskreno saučešće. Ibro će nam ostati u
lijepoj uspomeni. S njegovim odlaskom otišao je još jedan dio Banjaluke koju
smo poznavali.
Labels: in memoriam
Thursday, February 01, 2024
Godišnjica
Na današnji dan
prije tačno 12 godina sam otišao u penziju. Bilo je to iznenađenje za moje
radne kolege jer u Americi malo ko ide u penziju ako ne mora. A još u
prijevremenu, ostavljajući lijep, dobro plaćeni posao! To je u Americi prava
rijetkost jer u najrazvijenijoj državi svijeta ima dosta onih koji s posla idu
direktno „Bogu na ispovijest“. Sa dekanom, Ken Gormly-jem,
sadašnjim predsjednikom univerziteta i
mojim direktorom Profesorom Liu
Bila je to, kako
smo se moj komšija Geri i ja znali zezati, posljedica bosanskog načina razmišljanja.
Jer, i pored uticaja okoline koja uporno nameće svoja pravila, donešena je
odluka koja je u totalnoj suprotnosti sa svim preporukama sredine. Radi, samo
radi, a onda troši što možeš više jer je to filozofija kapitalizma koji za
odmor i uživanje ne mari. Ako se tokom života nešto i uštedi, zdravstveni troškovi
to vrlo brzo pojedu i prosječnom penzioneru ostaje da preživljava od onoga što je
tokom radnog vijeka odvajano u fond državne penzije. A za to se, kako godine
prolaze, može kupiti sve manje i manje… I Nera je stigla na oproštajnu zakusku
Kada sam pred
samu Novu 2012. godinu prihvatio ponudu
Univerziteta da odem u prijevremenu penziju jer su svima iznad 60 godina života
nudili godišnju platu ako to prihvate, na Pravnom fakultetu je nastala panika.
Dekan, moj direktor, i većina profesora i ostali zaposlenih nisu mogli
vjerovati da me više neće sretati u zgradi Pravnog fakulteta gdje sam proveo 18
lijepih godina radeći s ljudima koji su me cijenili jer su znali da je Milan tu
i da ne treba da brinu da nešto neće biti urađeno kako treba. S mnogima sam se
sprijateljio i ostao u vezi i do današnjih dana, iako me život odveo daleko od
grada koji je postao moj novi dom nakon što sam protjeran iz onog u kojem sam
rođen. Uzalud su me pokušavali ubijediti da ne idem, nudili mi više novca i
zvučnu poziciju (nudili su mi poziciju pomoćnika dekana za informacione
tehnologije). Odluka je bila donešena i ni u jednom trenutku nisam pomislio da
bi je mogao promijeniti.S rajom s posla: Joel Fishman i
pomoćnik direktora Rao
I nisam.
Evo me danas, 12
godina nakon oproštajne zakuske organizirane u čast mog odlaska u penziju, uživam
u ljepoti Jadrana, družeći se s ljudima u čijem društvu se osjećam prijatno, sjećajući
se 27 lijepih godina u Americi koja nas je prihvatila otvorenih ruku, nastojeći
nam pomoći da zaboravimo šta nam se desilo. Sjedim u lođi stana udaljenog tri
minuta lagane šetnje do plaže, čekajući da doručak bude spreman i pripremam
prilog za blog. Napolju je sunce već izašlo i bit će to još jedan lijepi,
sunčani dan u Pješčanoj uvali, malom turističkom mjestu nadomak Pule. Nakon
doručka imam dogovoren stolni tenis u prostorijama mjesnog ureda stotinjak
metara od našeg stana, s prijateljem Joseom, Belgijancem, s kojim se družim već
par godina. I on je penzioner i svoje penzionerske dane živi u Pješčanoj uvali
koja se i njemu jako dopala i gdje je odlučio provesti zadnje dane svoga života
sa svojom suprugom iz naših krajeva.
Nakon stolnog tenisa pada tuširanje pa šetnja do kafića Yes smještenog preko puta plaže. U njegovoj bašti je uvijek prijatno sjesti jer je smještena u zavjetrini a okrenuta je tako da je većinu dana obasjava sunce. Kada je dan sunčan, na terasi je prijatno i u sred zime, čak i ako temperatura ne pređe 10 stepeni. Uz to, konobari nas poznaju i naša makijata stižu a da ih ne moramo naručivati.
Kavica u Škuži
Ako kojim
slučajem ujutro ne igram stolni tenis (a to ne radim ljeti), onda se obavezno
ide u šetnju kroz marinu Verudu ili park šumu Soline. Ljeti se na plaži provodi
najveći dio vremena a uveče izlazi u lokalne kafiće. Zalasci sunca su prekrasni
i uglavnom ih dočekamo u kafiću Dolče smještenom uz samu plažu. Sve nam
je blizu, ne moramo za svaku sitnicu sjedati u auto. Do tržnice u Verudi Nera
ide biciklom. Pored voća i povrća lokalnih „farmera“, tu često kupuje svježe ulovljenu ribu kod
trgovca s kojim se sprijateljila. Do glavnih trgovina nam je par minuta vožnje,
kao i do centra Pule u kojoj se ljeti, posebno u njenoj Areni, održavaju
mnogobrojni koncerti.
Kavica u Bonaci |
I preseljenje u Istru je bila hrabra odluka jer se trebalo pod stare dane ponovo seliti u novu sredinu. I opet nismo pogriješili. Grad je interesantan, Istra prekrasna a i ljudi su fini. Niti jednog trenutka se nismo osjetili kao došljaci što mi se u Banja Luci dešava gotovo pri svakoj posjeti. Čini mi se da je ovdje više svijeta iz naših krajeva nego u rodnom gradu gdje većina govori nekakvim čudnim naglaskom neprirodnom gradu kojeg poznajem. Ako svemu rečenom dodam da o parama ne moram razmišljati jer je život u Hrvatskoj daleko jeftiniji nego u Americi, ostaje mi da se samo nadam da ovako potraje.
Sunday, January 28, 2024
Cinque Terre
Cinque Terre je poznato turističko odredište u provinciji Ligurija koje tokom cijele godine posjećuje masa turista iz cijelog svijeta. U to smo se uvjerili kada smo sjeli u voz koji iz mjesta La Spezia vozi do pet sela smještenih na strmim obroncima iznad mora. Voz je bio pun, jedva je bilo mjesta i za stajanje.
Sela su postala popularna tek kada je izgrađena željeznička pruga koja je omogućila jednostavan pristup do sela. Između sela postoje i staze ali su one zanimljive samo onim mlađima. Mi stariji smo se morali zadovoljiti vozom koji saobraća veoma često tako da se za par minuta stiže iz jednog sela do drugog.
Naša ekipa je
posjetila dva sela jer za obilazak svih pet nije bilo vremena. Dan je bio
lijep, sunčan, pa je lagana šetnja svim prijala.
Iz voza smo izašli na stanici najpopularnijeg sela, Manarolo, čije se fotografije najčešće viđaju na Internet stranicama koje reklamiraju posjetu ovom kraju. Živopisne kuće kao da su nataknute jedna na drugu, spuštajući se strmom liticom prema moru. Uske uličice su bile pune turista i teško je bilo naći mjesto gdje bi se popila kava. Zbog toga smo odlučili da kavice popijemo u slijedećem selu, nadajući se da ćemo tamo biti bolje sreće.
Nakon obilaska sela, uhvatili smo voz do naše slijedeće destinacije. Monterosso je najveće selo koje, pored interesantnih građevina, ima i dugačku plažu na kojoj je bilo dosta kupača. Na glavnom trgu smo jedva uhvatili jedan slobodan stol u kafiću gdje smo se mogli odmoriti i popiti naše kavice bez kojih su naši penzionerski dani nezamislivi.
U dogovoreno
vrijeme smo uhvatili voz za La Speziju, gdje nas je čekao autobus. Slijedeća
destinacija je bila Pisa i poznati krivi toranj.
Thursday, January 25, 2024
Firenca
Slijedeća „stanica“ posjeti Toskani je bila Firenca, glavni grad pokrajine. Grad prepun historije, starina i umjetnosti, za kojeg je potrebno daleko više vremena nego jedan dan koliko imali.
Do Firence smo stigli vozom a onda nas je vodič vodao da nekih od najpoznatijih građevina. Saznali smo puno toga o historiji Firence i događajima iz nekih davnih vremena i obišli najpoznatije turističke atrakcije.
Poslije podne, a prije polaska nazad u našu bazu, proveli smo obilazeći neke od dijelova grada koji su za nas bili interesantni: popeli se na Mikelanđelov trg s kojeg se pruža lijep pogled na grad, usput popili naše kavice, osvježili se pivom na jednom od mnogobrojnih trgova grada dok je ženski dio ekipe otišao u obilazak trgovina… Za posjete muzejima nismo imali vremena.
Nakon obilaska grada predvečer smo uhvatili voz do Montecantini Terme a onda, nakon kraćeg odmora, otišli na večeru u jedan obližnji restoran.
Na večeru se otišlo prilično kasno a ujutro su nas očekivale nove avanture.